Juče me prizva ozbiljno g. urednik i reče mi:
„Slušajte, Ben-Akiba, ne mogu vas plaćati samo za obična ćeretanja; vi se morate po gde kad obazreti i na naša važnija politička pitanja.
„Pa dobro, obazreću se — odgovorih ja skromno.
„Ja ne tražim od vas da pišete uvodne članke ali bi mogli na primer po gde kad intervjuisati po kojega od naših važnijih ljudi o kakvom krupnom pitanju, i taj vaš razgovor izneti.
„Pa dobro — odgovorih ja opet „dajte mi jednog važnijeg čoveka i jedno krupnije pitanje.
„Pa, eto na primer o zajmu. Idite gospodinu R., razgovarajte sa njim i taj razgovor objavite.
*
Uzeh odmah iz štamparije četiri pet „šlajfni“, zarezah pisaljku te se uputih gospodinu R.
Zatekoh ga u njegovoj sobi, hrani kanarinku i zviždi nešto.
Pomislih u sebi: baš dobro ovaj je raspoložen, moći ću s njim da progovorim reč dve o zajmu.
Ja odmah izvadih hartiju i pisaljku i počeh.
„Čast mi je predstaviti se. Ja sam Ben-Akiba, saradnik ‘Politike’, došao sam da vas pitam šta vi mislite o zajmu?“
„O kom zajmu?“
„Pa o ovom našem, državnom zajmu.“
„Ja ne mislim ništa“, odgovori odlučno državnik g. R., i nastavi da rani kanarinku.
*
Ja gornji razgovor, i moja pitanja i državnikove odgovore, tačno napisane odnesem lepo g. uredniku.
„Pa šta je ovo?“ izdra se upravnik.
„Intervju.“
„Ta kakvo intervju, Bog vas video, zar je ovo intervju; pa on vam u stvari nije ništa kazao.“
„Molim vas, ja sam tačno zabeležio to što je on kazao, ja pak ne mogu izmišljati odgovore.“
„Niste vi, moj Ben-Akiba, ni za kakav posao; nije njegova krivica što vam nije ništa kazao nego vaša.“
„Od kud moja“, uzeh da se izvinjavam, „ta nije on mene intervjuisao nego ja njega“.
„Tako i jeste, ali vidite, veština jednog intervjuiste sastoji se u tome, da vešto postavi pitanja tako da natera dotičnog da odgovori a to možete postići samo tako, ako mu postavite puno raznolikih pitanja; pitanja valja uvrstiti i što više pitanja, što više raznolikih pitanja, pa neka na svako pitanje odgovori makar po jednom rečju iz toga se posle da srediti mišljenje i njegov odgovor.“
„Pa što mi to niste odmah kazali, idem ja ponovo, da ga ukrstim pitanjima.“
*
Odoh ponovo i usput sam smišljao kako da mu postavim što više pitanja.
„Vi ste opet došli?“ počeće on.
„Da, izvinite, nisam bio dovoljno vešt pa sad moram da ispravim stvar. Vi se nećete ljutiti?“
I sad počeh da ukrštam pitanja.
JA: Koliko vam je godina?
ON: Meni, šeset i dve.
JA: Je l’ odavno u vašoj kući ova kanarinka?
ON: Ima tri godine.
JA: Koju numeru kragne nosite?
ON: Četrdeset i dva.
JA: Hoćete li ovog leta u banju?
ON: Ne, neću.
JA: Ko je vaš kućni lekar?
ON: Doktor Vukadinović.
JA: Šta plaćate kirije za ovaj kvartir?
ON: Devedeset dinara.
JA: Jedete li vi rado knedle sa sirom?
ON: Volem ali sa zemunskim sirom.
JA: Koliko držite klasne lutrije?
ON: Jednu osminu.
JA: Dajete li van kuće veš da vam se pegla?
ON: Da.
JA: Na koliku ste sumu osigurani?
ON: Na deset hiljada.
Kad sam mislio da sam mu dovoljno raznolikih pitanja postavio i kad sam sve odgovore tačno zabeležio, ja se uputim srećan i zadovoljan uredniku.
„Pa šta je ovo?“ zgranu se urednik i poče da čupa kosu.
„To?“ rekoh ja sa svim mirno, znajući da mi je savest mirna, „to su raznolika i ukrštena pitanja i odgovori dobijeni na ista“.
„O gospode, o savaote!“ i poče urednik da besni po redakciji i već pruži ruku da se maši divita.
„Čekajte“, počeh ja odlučnije; „što se ljutite, ovo je sve po vašem upustvu“.
„Pa šta se mene tiče jede li državnik R. knedle sa zemunskih sirom!“, poče dalje da se dere urednik.
„Pa ni mene se to ništa ne tiče.“
„Pa što ste ga onda pitali?“
„Tako… da bi bilo što više pitanja.“
„Pa što više pitanja ali takva da se iz njih može zaključiti njegovo mišljenje o zajmu. Pročitajte, pročitajte samo sva pitanja i odgovore pa mi recite: može li se iz ovih odgovora zaključiti njegovo mišljenje o zajmu“, i tu mi urednik poturi pod nos moj rukopis.
Ja uzeh, pročitah, pročitah dva tri put i odista se uverih da se ne može zaključiti njegovo mišljenje o zajmu.
„I što je najgore“, poče dalje da zipara urednik, „vi ste saradnik moga lista, kao takav ste se predstavili i, kakav sad moj list izgleda pred tim čovekom, kad mu takve ljude šalje? Da ste mu odmah otišli ponova radi izvinjenja i tom prilikom postavite mu evo ova pitanja“.
I urednik uze pa napisa dvanaest pitanja pa još dodade:
„Ta pitanja naučite na pamet, nemojte ih čitati, jeste l’ me razumeli?“
„Razumem“, rekoh skromno i krenuh po treći put državniku R. učeći usput ona pitanja na pamet.
Kad sam ušao a državnik R. me dočeka sa:
„Šta je, zar opet!… Napolje, napolje gospodine, ne dozvoljavam ja nikome da tera šegu sa mnom!“
„Ali, gospodine, sad sam naučio pitanja na pamet.“
„Napolje, kad vam kažem!“
Vratih se poražen u redakciju.
„Šta je bilo?“ dočeka me još s vrata urednik.
„Ništa, izbacio me iz kuće.“
„Vrlo dobro, vrlo dobro“, poče urednik zadovoljno da trlja ruke.
Ja se začudih.
„Ali molim vas, gospodine uredniče, time što sam ja izbačen iz državnikove kuće, vi niste dobili odgovor o njegovom mišljenju o zajmu.“
„Da“, reče urednik i pakosno i zadovoljno, „ali sam dobio jedan feljton više. Sedite, Ben-Akiba, napišite taj feljton, ako hoćete malo akonta“.
I evo, ja napisah.