Isterani su, pre neki dan su isterani iz kvartira i to ne zato što nisu plaćali kiriju, nego baš zato što je najpre ona zagrizla jabuku pa onda naterala i njega te i on zagrize jabuku.
On se zove Paja a ona Juca i uzeli se tek pre godinu dana. Ona do duše nije postala iz njegovog rebra ali su ipak njemu prebili rebra dok je do nje došao. Nju je voleo neki bandista iz gardijske muzike a Paja se navrzo, navrzo, dok jedne noći nije pao bandisti šaka te mu ovaj odsvirao nešto sa vrlo dugačkim notama. Kažu da mu je tom prilikom i rebro bilo nagnječeno ali i pored toga on je ostao stalan pri svojim simpatijama i hteo je pošto poto Jucu.
Pa najzad i dobio je i oženio se. On do duše nije imao nikakvog zanimanja, sa svim onako kao i praotac Adam, ali se ipak oženio jer ga je njegov stari čika primio besplatno u stan. I tako su u toj maloj kućici, u jednoj uličici ispod Skender begove ulice, proživeli ovu godinu dana kao u raju, Paja, Juca i njihov čika, a živeli bi i dalje srećno ali — kao što je to i po bibliji red — pojavila se zmija. I ta zmija niko drugi nije bio nego onaj — podnarednik bandista.
Malo malo koja noć da prođe a tek se onom uličicom gde je bio Pajin i Jucin raj, razleglne truba i ječi Dorćolom mrtvački marš betovenov. To kobajagi bandista odsvirava svoju tugu za Jucom. Tako bandista svira danas svoju tugu, tako sutra i već sva deca naučila njegovu tugu napamet, ono što su deca, ništa, nego i sam čika naučio pa po ceo dan i on duva kroz usne betoven i ako šta drugo počne a ono izađe na betoven. Najpre dosadi bandistova tuga čiki, dosadi Paji, dosadi Juci i dosadi celoj ulici, te je krajnje vreme i bilo da prestane.
Juca se najzad prelomila da otvori prozor i od toga doba sasvim je prestao da se ori Dorćolom mrtvački Betovenov marš već gde i gde kad, čuje se kroz gluvu noć veseli marš „Uzdanica“. Posle je već i to prestalo jer, kažu, da se bandista umeo koristiti otvorenim prozorom.
Šta je dalje bilo ja ne znam, još se nisam raspitao o svima detaljima ali i to što znam to je da je Juca zagrizla jabuku.
Paja je do duše kod čike imao besplatan stan ali, kako nije imao nikakva zanimanja, nije imao nikad troška da kao čovek izađe u kafanu ili bar popuši cigaru dve.
Juca njemu jednog dana da dinar na trošak i on ga primi i ne pitajući je od kud joj. Eto, tom prilikom i Paja je zagrizao jabuku.
I tako je sad u onoj maloj kućici živelo njih četvero. Čika, Paja, Juca i zmija, koja nije u stvari živela u kući nego tako, bila skrivena u lišću.
Ali kako koji dan a bandista sve se više i više pripitomljava i već sad poče i da se ne krije pa poče čak i sa trubom da dolazi, pa ne samo da dolazi no poče i da svira, onako isto kao što je pre neki mesec svirao po ulici.
Razume se da to već čika nije mogao više da trpi i prekjuče Paja i Juca izgubiše raj. Isterao ih je čika iz kvartira da se potucaju po svetu i u znoju lica svoga zaslužuju ubuduće kiriju.
I siroti dorćolski Adam i Eva, evo već treći dan nemaju kvartira, već se potucaju i jednako raspituju gde sedi onaj bandista, koji im je odsvirao sreći, ali ne mogu nikako da doznaju.
*
Iako je ovo sitan beogradski događaj, ja sam ga zapisao, zapisao sam ga zato, što me podseća na isterivanje Adama i Eve iz raja, i što i ovom prilikom mogu da ponovim ono svoje: sve je to već jednom bilo.