Da vam ispričam ovo dok još ne prođe mesec februar.
Pamtite da je prošle godine u ovo doba od prilike bio popis stanovništva. Ove godine je opština među tim izvršila popis stanova.
I jedni i drugi materijal je bogat izvor i ja se od podužeg vremena staram da dođem do njega. Čega ti tu nema i šta ti tu svet nije popisivao.
Dolazi na primer onaj što popisuje a udovica ga pita:
„A je l’ te molim vas oću li da upišem u ovu rubriku o domaćoj živini i moje kuče?“
„Pa kuče nije živina.“
„Znam“, veli udovica, „a da l’ da ga upišem ovde gde je rubrika stoka“.
„Ama pa kuče nije ni stoka.“
„E pa dobro a gde da ga upišem?“
„Pa nemojte nigde.“
„E boga mi to neću. Vi ne znate šta je meni ovo kuče, ja ga ne odvajam od sebe. Ja oću i njega da upišem, neću posle da ga ne upišem pa posle da ga šinteri uhvate.“
„Pa dobro, upišite ga“, veli na kratko iznenađeni činovnik kome je udovica već dosadila.
„Znam, ali u koju rubriku da ga upišem?“
„Evo ovde, u rubriku onih koji su se slučajno zatekli u kući u vreme popisa.“
Još gore je bilo sa mačkama. Pred opštinskim sudom i sad se nalazi akt kojim nekoliko građana moli za objašnjenje: hoće li i mačke upisivati.
Pošto opština nije ništa odgovorila na taj akt to je činio svako kako je za shodno našao. Vrlo mnogi su ih upisivali, ali sva nezgoda i ne leži u tome što su ih upisivali, već u tome, što se taj popis desio zimi, kad mačke nisu stalne ni verne svojim gazdaricama.
I razume se, onda nije nikakvo čudo što je bilo i ovako ispunjenih lista.
„Slučajno se zatekao u mojoj kući jedan sigav mačak, zelenih očiju. On ne pripada mojoj kući, ali se od mesec dana na ovamo smuca po mom podrumu i tavanu.“
Ili n. pr. raspuštenica Persa ovako je ispunila rubriku iz kuće odsutnih:
„Mačka Mica, mala, bela sa crnom flekom na levom oku, umiljata i vrlo nežna. Od mesec dana nikako se ne nalazi kod kuće, već privremeno stanuje na krovu kuće g. Ješe penzionera.“
E sad zamislite kad bi se nešto zbilja postiglo da se izvrši popis mačaka. Taj se popis pre svega ne bi mogao izvršiti u mesecu februaru, jer mesec februar to je za mačke ono što je za nas mesec juli i avgust. Tada se mi svi razbegnemo po banjama i to žene odu u jednu banju a ljudi u drugu, isto kao i mačke.
Eto ja imam u kući par mačaka, Mašu i Belku, pa mesto kao čestite mačke da ovu svoju banjsku sezonu zajedno provedu na kakvom krovu u komšiluku a oni na protiv, svako na svoju stranu. Maša provodi svoju banjsku sezonu u podrumu gospođe Julke poštarke, a Belka na g. Tominom krovu.
Osim ako to nije kao i kod nas ljudi, svako pati od druge bolesti pa mu druga banja i treba. Jer najzad i primetio sam da Maša pati od reumatizma. Kad god se vrati iz podruma Gospođa Julkinog a on je tako izlomljen da se jedva drži na nogama.
A kod Belke sam primetio da pati od kratkog disanja, pa joj valjda treba čist vazduh te se najviše bavi na g. Tominom krovu.
A takve dve iste bolesti desile su se letos i mome komšiji g. Tasi. On je patio od reumatizma u nogama i otišao je u Vranjsku banju a njegova žena gospođa Dara patila je od kratkog disanja i otišla je u Aranđelovačku banju. I obema je pomogla banja. G. Tasa je isterao reumatizam iz nogu i uterao ga je u leđa a gospođa Dara, od kako je bila u Aranđelovačkoj banji, naučila se da duboko diše.
Ja ne verujem da je g. Tasa sedeo u kakvom podrumu u banji, niti da se gospođa Dara penjala po krovovima ali tek ćete priznati da izmeđ ljudske banjske sezone — jula — i mačije banjske sezone — februara — ima neke sličnosti.
Ne bi se dakle mogao vršiti popis stanovništva ni u februaru kao god ni u julu.