Ben Akiba

Iz beogradskog života, 1905—2025.

Srećna vam Nova Godina

E pa danas ćemo da se svi izgrlimo i ižljubimo, dragi moji čitaoci i čitateljke. To nam je jedan put u godini kad se nećemo ni zlim pogledom pogledati, ni zlu reč reći, ni ogovarati se, već raširiti ruke pa gde god se sretnemo grlićemo se i ljubićemo se.

Rešio sam se danas nikoga da ne diram, rešio sam se ni jednu zlu reč da ne kažem već sve, sve vas moje čitateljke i čitaoci, da zagrlim i ižljubim. Takav je običaj a lepe narodne običaje ne treba nikako napuštati.

Ali prvo se moram izmiriti, izmiriti sa svima onima koje sam cele ove godine pakosno zadirkivao, sa svima onima koje sam stalno upotrebljavao u mojim feljtonima, ili prostije rečeno o koje sam se stalno češao. Sa njima se moram na današnji dan izmiriti, sa njima se moram najpre ižljubiti. Pre nego sa vama čitaocima.

E, pa odite, odite u moj zagrljaj najpre vi sve beogradske tašte. Odite da se izgrlimo i ižljubimo. Oh, kako će to biti topli zagrljaj; kako će to biti sladak poljubac. Nikad vas u životu neće tako srdačno zagrliti vaši zetovi, kao što ću ja. To će biti tako iskren zagrljaj da će vaši zetovi poželeti da večito u tom zagrljaju ostanete. Ja čisto zamišljam kako će to biti lepa slika danas. Ben-Akiba raširio ruke a tašte, sve beogradske tašte, popadale mu na grudi a naišle im suze na oči. I to slane, suze slane kao salamura, suze koje taštama svega jednom u godini kanu iz očiju.

Pa onda, odite i vi, vi bezimeni, gomilo popova, oficira, poreznika, ministara, novinara, đumrugdžija, trgovaca, konduktera, državnih savetnika i svih ostalih tipova koji ste se stalno provlačili kroz moje feljtone. Odite da se zagrlimo i ižljubimo; odite da se sprijateljimo. Trebaćete vi meni i za do godine.

Odi i ti opštinski odbore sa kmetovima i predsednikom, odite u moj topli zagrljaj. I to će biti iskren zagrljaj, kad mi padne na grudi ceo opštinski odbor. Biće u toliko iskreniji što ja neću tražiti dijurnu zato što ću zagrliti i ižljubiti opštinski odbor a oni, razume se da će tražiti, jer tek neće valjda propustiti priliku da se za jedan posao koji će raditi van svojih redovnih poslova, ne naplati. Samo, pozivajući sve u svoj zagrljaj, unapred, vam kažem, neću da mi pošljete kakvu komisiju, hoću vas sve, ceo odbor da zagrlim i ižljubim. To može biti zaseban zagrljaj recimo sa svim opštinskim komisijama i toga se ne bih mogao da primim danas, nego bi recimo počeo sutra pa terao tako jedno šest meseca svakodnevnog ljubljenja i grljenja dok nebi tako izgrlio i ižljubio sve opštinske komisije.

Pa onda, odite u zagrljaj vi moje drage gospođe. Ali sve, sve vi i vi o kojima se govori po nešto i vi o kojima se još ništa ne govori, i vi što imate matore muževe, i vi što imate mlade muževe, i vi koje za sobom imate kakvu malu prošlost i vi kojima pristoji kakva mala budućnost, i vi koje sam prošle godine ogovarao i vi koje ću iduće godine ogovarati. Odite sve, sve na moje grudi. Na mojim grudima ima mesta za sve vas i neće vam verujte biti neobično na mojim grudima. Dođite da se izgrlimo i ižljubimo; svakoj ću od vas šanuti po jednu želju, svakoj ću od vas kazati po nešto poverljivo, po nešto što se sme samo na uvo kazati.

Pa onda odite i vi, vi gospođice beogradske, vi sa Kalemegdana i vi sa zabava, vi sa korza u Knez-Mihajlovoj ulici i vi iz raznih odbora; odite na moje grudi da na njima održimo jednu sednicu. Verujte da za držanje devojačkih sednica nećete naći nigde zgodnijega lokala od mojih grudi. Izgrlićemo se i ižljubiti iskrenije no ma ko na svetu, vi jer će vam to biti prvi poljubac u životu, ja jer će mi to biti poslednji poljubac sa sladošću.

Odite, odite svi da se na današnji dan izmirimo, da poželimo jedno drugom lepe želje, da se izgrlimo i ižljubimo.

Evo, ja sam već raširio ruke i danas ćete me svi sresti po beogradskim ulicama kako idem raširenih ruku, spreman da vas dočekam u zagrljaj. Odite.