Tri put Bog pomaže. Moram vam i treći put pisati o učiteljskom razmeštaju.
U ostalom dogod taj razmeštaj ne bude gotov, može se o njemu pisati kao o stvari koja je na dnevnom redu. Kad Ministarstvo iscrpe taj dnevni red i ja ću prestati da pišem o razmeštaju.
Vi izvesno mislite da je zakon učiteljima propisao samo brigu da vaspitavaju decu. Varate se, zakon je prema njima mnogo strožiji no što vi mislite, oni su dužni ne samo da vaspitavaju no i da rađaju decu.
Samo, nemojte me rđavo razumeti. Ne mislim ja da su oni dužni da rađaju onu decu koja posećuju njihov razred. Taman, samo bi im još to trebalo. Zamislite vi kakav bi izgledao na primer Kosta Andrijašević kad bi morao za vreme ferija da se porodi četrdeset puta da bi mogao izroditi prvi razred vračarske osnovne škole. Osušio bi se kao komarac. A zamislite tek grešnog Mihaila Sretenovića koji bi morao roditi treći razred terazijske škole. Ili, što je još gore, zamislite one grešnike, Milorada Seljančicu ili Peru Baćavačkog koji bi takvim zakonom bili upućeni na četverorazredno rađanje. Dakle, nije to, no traži zakon od učitelja da sami sebi izrode decu koju će učiti, ali odista traži da izrode decu, ako hoće da dobiju bolje mesto.
Po zakonu, jedna od najvažnijih kvalifikacija da se učitelj dočepa varoši je ta, da ima decu. Ako učitelj uz molbu svoju koju za premeštaj u varoš podnese Ministarstvu, priloži dobre ocene i decu, onda mu je sigurna varoš. Dušan Rajčić, referent, uzme takvu molbu odmah u postupak, priloge — ocene i decu — vrati moliocu a molbu zavede, sprovede, referiše, konceptiše, prepiše i potpiše i — učitelj molilac lepo dobije varoš.
Zakonodavac je tu kvalifikaciju i motivisao. Učitelj s decom dobije varoš „radi daljeg školovanja svoje dece“, i prema tome vi sad i sami uviđate da učiteljima nisu toliko potrebna deca u opšte, koliko su potrebna „radi daljeg školovanja“.
E sad zamislite muke učitelja Jose i njegove žene Sojke koji nemaju dece. Svi njihovi drugovi i drugarice dobiše već varoš a oni nikako; i što je najgore, nemaju izgleda da će ma kad u životu dobiti varoš.
Koliko puta sedne tako Josa uveče brižan pa prebacuje Sojki.
„Zašto me Bog nije obdario?“
„Čime?“
„Pa time ‘radi daljeg školovanja dece’.“
„Bože, Joso, pa od kud ja to znam.“
„I ja prosto ne razumem taj zakon“, gunđa Josa. „Razumem to što traži da položim ispit, razumem i to što traži da imam odličnu ocenu, ali ne razumem to što traži da imam dece.“
„E pa šta ćeš, zakon je zakon. Ne možemo protiv zakona.“
„Znam Sojka. Ali kakvog prava ima zakon da se meša u moje privatne stvari. Čudo još nije rečeno da će se rađanje smatrati kao polaganje ispita, čudo nisu i za rađanje propisane beleške, na primer ‘odlično’ pa ‘povoljno’, pa onda da se još pri rađanju pošlje i školski nadzornik da prisustvuje kako bi mogao dati ocenu.“
„Bože, Joso!“ iščuđava se Sojka.
„Pa onda još, kad odeš kod Dušana Rajčića, a on te ljubazno predusretne: ‘Milo mi je, milo mi je, čujem vi dobro rađate. Baš ću vas pohvaliti pred ministrom!’“
„Ta idi, Joso, ti preteruješ.“
Eto tako Josa i Sojka razgovaraju, kad na njih naiđe seoska čamotinja, kad ih pakost prema sudbini probudi i kad se užele varoši.
I ništa ne vredi gospa Sojki što svake godine na ispitu dobije peticu od školskog nadzornika. Njen Josa joj zabeleži svake godine dvojku.
„Slušaj Sojka, ja sam ti i ove godine zabeležio dvojku. Ništa ti ne vredi nadzornikova petica, ti moraš i kod mene dobiti peticu.“
I dok se tako Josa i Sojka nose iz godine u godinu, dotle se učitelj Spira dosetio jadu. On lepo dočepao tuđe dete, kad mu je bilo vreme da pređe u gimnaziju, pa napisao molbu ministru „radi daljeg školovanja dece“. Učitelj Spira je prekjuče bio lično kod referenta Rajčića. Uzeo lepo molbu za ruku, a dete metnuo u džep, t. j. uzeo lepo dete pod ruku a molbu metnuo u džep, pa ušao kod referenta.
„Šta ste radi?“ pita ga Dušan.
„‘Radi daljeg školovanja svoje dece’“, odgovara skromno Spira.
Referent ga pogleda sumnjivo.
„Doduše, ja se ne razumem u decu“, reći će referent, „ali mi izgleda da to dete ne liči na vas“.
„Ne liči“, odgovara Spira.
„A liči li na vašu ženu?“
„Ne liči.“
„Čudnovato. Prvi put u životu sad vidim dete koje ne liči ni na koga.“
„Pa molim vas, gospodin referent, ovo sam ja dete uzeo pod svoje.“
„To nije moguće? A što će vam dete da ga uzimate pod svoje?“ iščuđava se referent.
„Pa ‘radi daljeg školovanja svoje dece’.“
„A, tako! Dobro, dobro, onda ostavite vi molbu ovde pa ću ja videti, gledaću da vam dam mesto gde ima gimnazija.“
„Hoću li ostaviti i dete uz molbu?“
„Ta kakvo dete, vidi ti njega. Ostavite samo molbu.“
Eto tako se dosetio jadu učitelj Spira.
Ali u najtežem je položaju učiteljica Danica. Ona je udovica. Bila je baš prekjuče kod mene da mi potraži savete.
„Dragi, Ben-Akiba, savetujte me kako bih došla do jednog deteta?“
Razume se, takvim pitanjem dovela me je u užasnu zabunu. Pocrveneo sam, oborio sam oči i nisam joj ništa odgovorio.