Današnjim danom nastala je velika nedelja, nedelja najstrožega posta, te bar kad ne smemo da mrsimo ajd o mrsnim stvarima da razgovaramo. Nemojte me samo rđavo razumeti, ja mislim odista da vam iznesem ovde podatke iz zvanične statistike, šta Beograd za godinu dana mrsno pojede.
Po zvaničnoj dakle statistici, zaklano je prošle godine i pojedeno: 4962 vola, 7120 krava, 4255 teladi, 7648 ovaca, 2754 koza, 85808 jaganjaca, 1480 jaradi, 14102 svinjčeta i 1262 praseta.
Kako je svako od nas, poštovani čitaoci, pojeo po jedan deo od ove statistike, pravo je sad na kraju godine i da promislite po gde što o tome, a nikad zgodnije vreme zato, do ovako uz post.
Statistika je samo u toliko nepotpuna što ovde nije uneto koliko je pojedeno riba, pilića, plovaka, ćuraka i druge divljači. To statistika nije pribeležila izvesno zato, što to smatra prosto kao meze prema onome drugome što smo pojeli. To je u ostalom sa svim i opravdano, jer ako bi se počela da vodi statistika i o mezetlucima, kod nas u zemlji mezetluka, daleko bi doterali. Morao bi se organizovati naročiti činovnički kadar koji bi se bavio isključivo mezetlucima.
Ne govoreći dakle o onome što nam nije zabeležila statistika ajde da pregledamo brojeve koje je zabeležila.
4962 vola i 7120 krava, kao predstavnici „rinflajša“, zastupljeni su kao što vidite u vrlo lepom broju. Razume se, iz pažnje prema polu, kravama je dato prvenstvo.
U ostalom nije ni čudo što je to tako veliki broj jer se „rinflajš“ vrlo odomaćio kod nas. Ja ne znam ko je „rinflajš“ prvi preneo u Evropu i koje je godine prenet ali znam da je on, naročito kod nas Beograđana uhvatio duboka korena.
Najzad, priznaćete svi da i jeste zgodno jelo. Pristavi ga žena ujutru, pa se oko devet sati već može obući i praviti sve do podne vizite. U podne stigne kući, ocedi, strpa pirinadž u supu a za sos kupi kisela mleka, pa lepo muž ima dva jela za ručak. To su valjda svi muževi dosad primetili, čim nema više ništa za ručak sem supe i rinflajša a to je kad je supa od pirindža a sos od kiselo mleko, to znači da je toga dana gospa izašla malo.
No lepim je brojem zastupljen u statistici i „cušpajz“. Teladi 4255, ovaca 7648 i 14102 svinjčeta, ne računajući tu i 2754 koze koje smo mi Beograđani onako usput, mesto ovaca pojeli.
Razume se da se pečenje ističe brojem iznad cele statistike. 85 808 jaganjaca, 1480 jaradi i 1262 praseta. Kad bi se ovo sabralo iznelo bi oko 88 000 komada a kad bi se sve to stavilo u odnos prema broju stanovništva beogradskog, izašli bi boga mi lepi brojevi. Beograd ima 70 000 stanovnika. Od toga broja otpada 15 000 dece koja se rane mlekom, sutlijašem, kuvanim grizom i barenim jajima. Otpada za tim i 10 000 stanovnika sa pokvarenim stomacima (ovih što jedu kiselo mleko i piju budimsku vodu) jer prema onome šta mi jedemo koliko jedemo i kako jedemo, nije to velika srazmera 10 od 70, što čini 14 od sto. Dakle ostaje nam 45 000 kao čist broj Beograđana koji je pojeo celu statistiku pečenja.
Kad se taj broj uporedi sa količinom pojedenog pečenja, dolazi se do ovoga rezultata: Svaki Beograđanin pojeo je prošle godine: 1 i tri četvrtine buta, 1 i tri četvrtine plećke i 1 i tri četvrtine bubrega, po jednu pečenu glavu i tri četvrtine repa. Razume se, ako se uzme u obzir da su bogati više jeli a sirotinja manje, verovatno je da je neko pojeo i po dvadeset bubrega a neko samo tri četvrtine repa.
Zanimljiva bi među tim bila i statistika salate, o kojoj na žalost nema nikakvih podataka. Ali kad se uzme u obzir da je kod nas vrlo često pečenje sporedno jelo koje ide uz salatu, može se zamisliti kolika bi količina bila salate u odnosu prema pečenju.
Eto to su pouke koje možemo izvući iz statistike koja nam je objavljivala šta je Beograd prošle godine pojeo. Mene još jedno muči; u koju rubriku državne statistike valja staviti ono što Beograd pojede. Da li to ide u uvoz ili u izvoz, ili po sistemu duploga knjigovodstva sve to najpre treba zavesti u uvoz, pa posle ga razvesti kao izvoz?