Kod nas ima puno pevačkih društava, počev od onih kod kojih postoje i članovi i hor ali niti postoje pravila nit uprava, pa do onih kod kojih postoje pravila i uprava ali ne postoje ni članovi ni hor. Svaka narodnost ima već svoje pevačko društvo, i evreji i palilulci i vračarci; upotrebljeni su već i sva imena naših književnika i kompozitora kao imena društvena, upotrebljavana su i imena vladarska, razume se, ona iz novije istorije jer se imena vladarska iz stare istorije nimalo ne rentiraju. Drže se koncerti, peva se po pratnjama i svadbama, drže se skupštine i u opšte nastala je takva aktivnost u obrazovanju pevačkih društava u Beogradu, kao da su zemljoradničke zadruge. Pevačka društva i novčani zavodi, to su nam mnogobrojnije ustanove u Beogradu. Izgleda kao da to ide uporedo, čim se obrazuje jedno pevačko društvo gde se ljudi skupe da pevaju, odmah se obrazuje i jedan novčani zavod oko kojega se skupe ljudi da kukaju.
Elem, jedno od takvih pevačkih društava, steče jednoga dana i jednoga dobrotvora. Gazda Triša Maljković bakalin kod „Sardine u kutiji“ (tako mu glasi firma) reši se jednog dana i položi sto dinara u ime svoje, svoje žene Pavke, svoje dece: Marice, Raše, Zdravka, Momčila i Perside, da se svi zajedno uvedu kao dobrotvori t. j. on da se smatra kao dobrotvor ali da to prelazi s kolena na koleno.
Razume se, upravni odbor pevačkog društva odmah se skupi i reši da društvo podnese gazda Triši diplomu. Odredi se i naročiti dan te posle službe Božje njih četrdeset na broju sa predsednikom i horovođom na čelu krenu gazda Triši.
Predsednik ga pozdravi vrlo toplo. Gazda Triši, Pavki i njihovoj deci Marici, Raši, Zdravku, Momčilu i Persidi pođu suze na oči, za tim horovođa digne po dva prsta svake ruke u vis, uzdigne obe obrve na čelo, preleti očima svih četrdeset pevača, vikne ono obligato: a, a, a, a… i onda hor grune: „Padajte braćo, plinite u krvi…“
Pa onda nastaje zakuska, i zdravica i mnogaja ljeta, te se tako bome svojski počastiše i jedva se odvojiše od stola oko dva sata po podne. Ispratiše ih lepo i ljubazno i sa punim očima suza gazda Triša i Pavka i njihova deca Marica, Raša, Zdravko, Momčilo i Persida.
Gazda Triša zadovoljno trlja ruke i veli Pavki:
„Eto vidiš. Čovek odvoji od usta malo pa postane dobrotvor pa mu se to posle celoga veka vidi i čuje.“
A tako je i bilo, Gazda Triši se zbilja celoga veka i videlo i čulo.
Dođe Uskrs na primer, a pevačko društvo posle službe Božje gde će i kome će pre čestitati nego dobrotvoru svome. Dignu se svih četrdeset Gazda Triši, predsednik u ime sviju vikne: „Hristos vaskrs!“. U ime sviju se poljubi sa gazda Trišom, u ime sviju se kuca jajetom sa gazda Trišom i onda horovođa digne po dva prsta svake ruke u vis, uzdigne obe obrve na čelo, preleti očima svih četrdeset pevača, vikne ono obligato: a, a, a, a… i onda hor grune: „Opšeje voskresenije!…“
Pa onda nastaje zakuska i zdravica i mnogaja ljeta, pa se opet svojski počastiše i jedva se odvojiše od stola oko dva sata po podne. Ispratiše ih lepo i ljubazno i sa punim očima suza gazda Triša i Pavka i njihova deca Marica, Raša, Zdravko, Momčilo i Persida.
Gospa Pavka samo se vajka:
„Da sam znala samo da ofarbam poviše jaja, ja nesrećnica ofarbala samo pedeset kao svake godine, pa sad ostadoh o Uskrsu bez jaja.“
Pa tako posle dođe Božić pa kud bi društvo zaboravilo svoga dobrotvora. Horovođa diže prste u vis: a, a, a, a…. predsednik zdravi, Gazda Triša i Pavka i njihova deca Marica, Raša, Zdravko, Momčilo i Persida plaču od radosti.
Pa onda Nova Godina. E, ako pevačko društvo zaboravi svoga dobrotvora i to jedinog dobrotvora svoga, onda kad će ga se setiti. Malo je gazda Triši jedno celo prase, jer je oduševljenje bilo veliko i želje iskrene.
Pa onda naiđe slava dobrotvorova. Eh, tu se tek pokazalo društvo pažljivo. Pevalo je pri rezanju kolača, pevalo je o ručku pa o večeri, pa pevalo i sutra dan na patarice.
Pa onda, blagodarnost je blagodarnost, ne da se lako izbrisati iz srdaca. Razabra se društvo kad je dobrotvorov rođendan, pa grunu u kuću sa mnogaja ljeta. Opet zakuska, opet zdravice; opet gazda Triši, njegovoj ženi i deci pune oči suza.
Pa onda naiđe i gospa Pavkin rođendan, pa to pođe tako redom rođendan Maričin, pa Rašin, pa Zdravkov, pa Momčilov pa mezimice Perside.
Hor se već izvežbao pa sve lepše peva mnogaja ljeta, predsednik se izvežbao pa sve lepše zdravice drži a u očima gazda Trišinim i njegove dobrotvorne porodice sve je manje suza.
*
Prekjuče me nađe grešnik, pa kune i proklinje onoga koj ga je prvi naučio da bude dobrotvor.
„Gospode Bože, pa šta ću još, ako ova blagodarnost potraje s kolena na koleno kao što sam ja u početku želeo, te da i moja deca ispaštaju to što sam ja dobrotvor.“
„Šta da ti kažem“, velim mu ja, „trpi“.
„Ama ne može gospodine da se trpi, popiše i pojedoše sve što stekoh. Nego da te pitam nešto.“
„Šta gazda Trišo?“
„Ovaj, pomozi mi, primi se da budeš posrednik izmeđ mene i njih. Evo ja nudim drage volje još sto dinara pa da me ispišu iz dobrotvora. Ne mogu više, dosta je bila jedna godina.“