Od svih pitanja, političkih i društvenih, koja su za poslednjih pedeset godina prohujali preko Srbije i njene prestonice, ja mislim da se jedino kao goruće pitanje, ima smatrati pitanje o drvima, odnosno o kartelu drvarskom. To je u pravom smislu te reči goruće pitanje.
Primetio sam da u poslednje vreme moji prijatelji i poznanici kijaju. I to nije obična kijavica nego jedna od onih gde se čovek zaceni, izbulji oči, vratne mu se žile nabreknu i izbaci iz nosa kompletan orkestar tonova, počev od pikola pa do kontra-basa.
Zabrinulo me je takvo stanje mojih prijatelja i raspitivao sam ih sluteći razume se, da takva kijavica dolazi od spavanja u ladnoj sobi, ali su mi oni dokazivali da su „od detinjstva naučeni da spavaju u ladnoj sobi“.
Među tim ja mislim da ovaj slučaj sa mojim prijateljima nije izuzetak, ja bih rekao da ove godine velika većina Beograđana imaju orkestarsku kijavicu i da je velika većina Beograđana „od detinjstva naučena da spava u ladnoj sobi“.
Ko malo dublje uđe u ovo goruće pitanje, primetiće odista kako je beogradsko građanstvo u poslednje vreme ladno.
To je primetila i opštinska uprava a ona nema nikako računa da beogradsko građanstvo bude, sad o izborima opštinske uprave, ladno. Valja ga zagrejati pošto poto, jer pored svega onoga što je opštinska uprava u poslednje vreme vrlo pažljiva: diže nam parkove, pravi pisoare pa je raspoložena čak i da kaldrmiše avlije pojedinim glasačima; pored svega toga građanstvo je ladno, građanstvo kija.
I opštinska uprava je prihvatila u svoje snažne ruke to goruće pitanje i, rešila ga je najpravilnije, rešila ga je kao Aleksandar Veliki Gordijev čvor, rešila ga je time što je — izabrala komisiju.
Ah, vi opštinske komisije, pojezijo moja, ljubavi moja. Godinama ja već cenim vašu slavu i neka samo tako potraje i dalje pa ću se na račun vaše slave ja proslaviti a vi nećete i daje ostati — neradeći ništa.
Uveravam vas, moji kijavičavi čitaoci, da se na opštinskoj komisiji nećete zagrejati. A goruće pitanje valja rešiti, valja ga pošto poto rešiti.
Građanstvo ne sme ostati ladno za opštinske izbore, ali — što je još važnije, ne treba da bude ladno ni za skupštinske izbore koji su pre opštinskih i, kao što vidite, stvar već počinje dobijati opširniji značaj, počinje postajati briga Narodne Skupštine i ulaziti u njenu nadležnost.
A Narodna bi Skupština najlakše mogla rešiti ovo pitanje, prosto time što bi donela jedno zakonodavno rešenje kojim se ova zima odlaže za docnije. Nemojte misliti da je to nemoguće ili da bi bilo protiv Ustava. Ni malo. Zar je vlada malo ukaza donela pa njihovo izvršenje odložila, zar nije odložen zajam, zar nije odložen budžet, zar nisu odloženi odgovori na interpelacije; nema te stvari kod nas koja se ne može odložiti.
Reći ćete: ali to je nemoguće ostvariti. I to ništa ne smeta: zar je malo ukaza doneto kod nas koji se nisu mogli ostvariti; zar je malo zakona donela skupština, koji se ne mogu ostvariti. To nas, u našem napretku i snažnom koračanju ka svetlijoj budućnosti, ne treba ništa da buni.