Ben Akiba

Iz beogradskog života, 1905—2025.

Moderna opština

Ova naša opština za ovo nekoliko meseca, od kako se mi muvamo sa Austrijom, prošvercovala je vazdan stvari. Ko veli, čak ni Ben-Akiba ne vodi više računa o opštinskim stvarima, ta hajd mi za to vreme da se preporodimo, te jednoga dana, kad obrate svi poglede na nas, a ono: ni ona opština, ni daj Vože!

I odmah udarimo u reforme, a dozvolićete da se reforme najlakše i daju izvesti onda, kad niko ne obraća na njih pažnju.

Razume se, da je prva reforma otpočeta sa sanitetom. Ako ikoja struka, to je bar struka koja se može uvek reformisati. Jedan doktor na primer kaže: „Ovako je u Belgiji“ i onda se reformiše sanitet kao u Belgiji, drugi dođe pa kaže „Ovako je u Francuskoj“ i onda se reformiše kao u Francuskoj, al dođe treći pa kaže „E, al ovako je u Norveškoj“, i onda ajde, obrneš reformu po norveški. Drugim rečima, kod te je struke uvek široko polje za sve reforme.

E, takvu jednu reformu izvršila je naša opština na sanitetskom polju.

Vi znate, da su do sad opštinski lekari morali lečiti sirotinju besplatno. To se isto tako radilo i u Belgiji i u Francuskoj i u Norveškoj. Jedna je stvar bila samo nepraktična a to je; što je opštinski lekar morao da trči kod siromaha, da im traži kuće i da se muva po udžericama.

Međutim u Engleskoj to nije tako i sad se ta stvar i kod nas reformiše, po ugledu na te ustanove u stranom svetu.

Mesto da lekari trče po sokačićima, opština je sad uzela jednu kuću na Terazijama i tu je napravila jednu ambulantu. U toj ambulanti lekari opštinski sad dežuraju — svaki dan po jedan — a siromah koji se razbole, digne se lepo iz postelje i ode pa ga doktor lepo pregleda. Ne može se osporiti da je ta mnogo komotnije za bolesnike, no što je bilo pre. Pre čeka, čeka, po ceo dan doktora, a sad; dobije recimo zapaljenje, a on se digne, uvije se u jorgan, pa hajd lekaru.

I nije samo to, nego se bolesniku daje prilika da jednu istu bolest na razne načine leči. Pa nije ni to samo, već im se daje prilika i da menjaju svoju bolest.

Zamislite kako je to zgodna stvar; vi imate na primer groznicu, pa vam dosadi. Sve groznica, groznica i jednako groznica. A svaki čovek vole promene. Odete u opštinsku ambulantu i izjavite:

„Molim vas, meni je već dosadila groznica, ja bih, ako je moguće da promenim pa da bolujem od čega drugog.“

„Molim, izvolte birati. Želite li tifus?“ predusreće vas dežurni lekar.

„A ne, što god lakše.“

„Pa izvolte reumatizam.“

„Dobro, pristajem.“

I od toga časa, vi niste bolesni od groznice već od revmatizma.

Reći ćete mi: Ah, to nije moguće, to ne može biti.

Molim. Odmah ću vam dokazati i kako to biva.

Razboleo se dakle siromašak i dođe u ambulantu dežurnome lekaru. Lekar ga pregleda i rekne mu:

„Bratac moj, ti boluješ od influence!“ i prepiše mu lekove.

Sutra dan, razume se, bolesnik opet krene u ambulantu, ali sad zateče drugog lekara, koji ga pregleda i rekne:

„E, bratac moj, to je kod tebe stomačna groznica. Nego evo tebi ovo pa da se dobro pročistiš.“

Prekosutra to isto, samo sad treći lekar i on, pošto pregleda bolesnika, rekne:

„Hm! Hm! To je kod tebe, prijatelju, kamen u bešici.“

Četvrtog dana, četvrti lekar pronađe da bolesnik u stvari ima polipa u nosu.

Petoga dana, peti dežurni lekar, koji pronađe da ima revmatizam i da mu mast da se izmaže.

I tako dok jedan bolesnik obiđe svih četrnaest dežurnih lekara, a on bar odboluje četrnaest bolesti.

To je međutim dobro i sa te strane, što se bar posle, kad taj siromašak umre, na može da zna od koje je bolesti umro.

Je l’ te da je to vanredno zgodna reforma, koju je izvršile naša opština. A ona neće ostati samo na ovome, gledaće ona još mnogo reforama da izvrši, dok se mi ovamo majemo sa Austrijom.