Odem ja jednog dana u uredništvo jednog časopisa onako, poslom. Bilo je 2 sata po podne, leti.
U kancelariji ne beše nikog, a momak, koji je nešto po dvorištu radio, dade mi ključ od kancelarije s napomenom, da će urednik „sad doći“.
Ja uđem u kancelariju, sednem baš za urednikov sto i čekam. Vrućina. Ala mi se spava! Ja naslonih glavu na svežanj rukopisa, i taman da zaspim, kad čujem neko šuškanje i šaputanje. Pogledam po sobi. Nikog. Otud dolazi glas. Pogledam još bolje u počujem, kad imam šta videti i čuti. Ono već spomenuto šaputanje i šuškanje dolazilo je iz urednikove korpe, koja je, puna gotovo do vrha, bila odmah ispod stola, baš ispod moga desnog uveta. Pst! Evo, opet, poče šaputanje…
PESMA: Uh, ala je ovde u korpi teskobno i zagušljivo!
PRIČA: Šta? Zar je i vama tu teskobno. Kako ste mršavi, pa se opet žalite na teskobu. Posle toga, draga moja, vi tu ležite tek od podne, a ja još od sinoć.
ROMAN: A, šta li ću ja da kažem! Kako li je tek meni!
PESMA: A ko je, molim vas, vama kriv što ste tako debeli. Što ste se tako ugojili?
ROMAN: Pa nisam ni ja kriv. Gazda me je ugojio. Šta sam ja pojeo hartija i popio mastila! Iha! Svako veče, kad mu ukućani polegaju, moj gazda me kljuka, kljuka šta je dočekao — bacili su me ovde kao neku, ne znam šta…
PESMA (prekine ga): I ju, ta pomaknite se, gospodin Romane, pomaknite se malo, tako ste me pritisli.
ROMAN: Ala ste vi fini! Kad ste tako mršavi, što ste i dolazili ovamo.
PESMA (ironično): Ta manite se, molim vas, vi ste baš debeli pa vidim, dobro ste prošli. Nego, izmaknite se malo od mene.
ROMAN: To ne mogu, evo su i mene sa ove strane, pritisli (okrene se priči): Gospođo, hoćete li biti tako ljubazni da se malo pomaknete, ne mene radi, već gospođica Pesma.
PRIČA: Uh, ala je ona sekantna. Vidite, ne mogu ni ja da maknem, vi ste i mene ovde prignječili. Sklonite molim vas, vašu desetu glavu. Koliko vi to imate glava?
ROMAN (ponosito): Imam dvadeset glava.
PESMA (ironično): Zato si i došao ovde.
PRIČA: I ju slatka, pa vi ste kao neka aždaja. Dvadeset glava! I ju, i ju!
— Aždaja, aždaja — povikaše feljtoni i feljtončići i počeše da pljeskaju listovima.
PESMA: Nego, dokle li će nas ovde držati i šta li će posle biti s nama, ah, tako se brinem.
PRIČA: Šta će biti! Biće kao i sa ostalim našim sapatnicima. Onomad, dok sam još ležala gore na urednikovom stolu, u veče, pošto su svi otišli, uđe neko u sobu. Ja podigoh naslov i pogledam, kad naš momak uze onu istu korpu, punu puncijatu, odnese je negde, i malo posle, vratio je praznu.
PESMA: Praznu! Oh, teško nama, i njoj grunuše suze te iskrmačiše celu prvu strofu.
ROMAN: More, bolje da nas tako bace na polje, može nas vetar podići i negde odneti, a šta bi bilo da smo ostali i bili „dobri“. Bacili bi nas u onu groznu mašinu, gde bi nam sve pucala slova. Bolje ovako.
PRIČA: Vala, i ja velim. Eto, što kaže gospodin Roman, bacili bi nas u mašinu, a posle, i posle bi imali muke. Prošle nedelje, dok sam bila još kod mog gazde, priča mi prija Novela, da kad ih izvade iz one mašine i počnu rasturati međ svet — tek onda nastaju njene muke. Kaže, dugo ih drže po ormarima gde se nagutaju prašine (Videla sam i sama kod mog gazde jednu; mislim da se zove gospa Drama. Užutela, užutela sirotica, da vas ja žalost pogledati je); posle nas, veli prija Novela, daju jedan drugom; bacaju nas; povlače; deca nas treskaju, da nam svi listovi iskuljaju…
PESMA: Oh, ja se bojim, tako se bojim.
ROMAN: Vi, gospođice, ako ste pesma, baš ste pesma. Samo tugujete: ah, oh, uh! Vi treba…
Vrata se otvoriše i ja se trgoh iz dremeža.
Uđe urednik i ja mu, jadna čitalačka publiko — predadoh svoj rukopis.