Prekjuče, kada je posle one studene kiše ogranulo toplo sunce, mogao se videti pred fabrikom duvana jedan čovek, koji je svojim spoljašnjim izgledom privlačio pažnju. Taj čovek sedeo je na onom kamenu ispred ulaska u fabričko dvorište i tužnim pogledom posmatrao sve prolaznike.
Jednom činovniku fabrike duvana pao je u oči taj čovek, koji se već dva dana tuda vrti, pa mu priđe i upita ga šta čeka.
„Ta man’te me u đavola, milostivi gospodine, već dva dana kako čekam na ovoj kiši da primim dužnost, ali me, znate, ne pušća onaj portir, eno onamo što stoji.“
„A kakvu dužnost imate da primite?“ pita ga činovnik.
„Ta znate, portirsku dužnost u monopolu duvana. Meni je kaz‘o Toma, da sam postavljen na to mesto još pre osam dana, i ja sam zbog toga došao iz Obrenovca, ali me ne pušće onaj što stoji pred vrata. Ja sam Tomi položio i kauciju za to mesto.“
Činovnik je odmah video da tu nisu čista posla, stoga pozove Lalu kod „Ljubića“, da mu pored čašice rakije sve potanko ispriča i o Tomi i o njegovom postavljenju…
„Ja sam Sava Svirčević nadničar iz Obrenovca. Još pre mesec dana dolazio sam u Beograd da tražim službu. Išao sam tako ulicom, dok me nije sreo taj Toma, omalen čovek, crnomanjast, malih brkova, pa će mi tek kasti: Šta tražiš ti prijatelju? Ja mu rekoh da tražim službu. „Pa ja sam taj koji nalazi službe, i ako hoćeš da služiš u monopolu duvana, ja ću ti odmah izraditi službu. Ima jedno prazno mesto za portira i baš se traži takav čovek kao što si ti. Ajdemo da ti napišem molbu“. I on mi je napisao molbu, pa je tražio trinajest groša za marke. Ja mu dadoh i on prilepi marku na molbu, koju ubacismo u poštansko sanduče, pa mi onda reče: „E sad brat Savo, idi ti u Obrenovac i čekaj moje pismo, pa čim ti javim da dođeš na dužnost a ti odmah dođi“. Ja sam tako i uradio… Posle četiri dana eto ti Tome u Obrenovac. Kaže da je stvar svršena, samo treba još nešto da uradim. Treba da položim tri banke kaucije za odelo i kapu, jer, znate, portiri nose oko kape zlatan širit. Ja mu dadoh tri banke i on pred mojim očima spakovao u koverat zajedno sa pismom za monopol i dade mi pismo da odnesem u poštu. Kaže da ga predam na recepis kao preporučeno pismo. Kad sam to uradio, onda mi Toma reče da mogu doći na dužnost prvoga oktobra i tražio mi tri dinara za trošak. Ja mu i to dadoh i on ode… I sad, gospodine moj, onaj neće da me pušća unutra.“
Tako je završio bezazleni Sava Svirčević, jedan dugajlija tako oko svojih pedeset godina, koji je imao crvene ispupčene jagodice i crven nos.
Posle ove ispovesti, činovnik je sa Savom otišao u arhivu fabričku i odista našao i molbu i preporučeno pismo. Na molbi je bila prilepljena taksena marka od 5 para, a u preporučenom pismu, u mesto tri banke bila je samo jedna cedulja, upućena na nekakvog Čedu, u kojoj mu neko javlja da su svi živi i zdravi i da sad beru kukuruz. A pored Savine molbe, nađena je još i molba za službu nekog Janka, napisana istim rukopisom i takođe sa markom od pet para.
Odmah se videlo u čemu je stvar. Prepredena varalica, Toma, osnovao je dakle glavnu agenturu za davanje državne službe.
Naivni Svirčević tada je uzviknuo: Ja bih se smeo zakleti, milostivi gospodine, na sto jevanđelja da je one tri banke metnuo u pismo, a on, eto, vešto smotao u džep. Nego sad ću ja njega potražiti pa čim ga vidim, ispričaću celu stvar prvome žandarmu koga sretnem…
I sad grešni Sava traži Tomu na sve strane, ali Tome nigde nema kao da je u zemlju propao.