U zatvorenim električnim kolima br. 32 koji saobraća na pruzi Terazije—Topčider, između ostalih putnika sede u istom redu mladolik čovek, čiji brkovi nisu još ni pomislili da niču, i žena s detetom u krilu. Po svemu bi se reklo: da su brat i sestra.
Frajlica od godine dana, vrpolji se na materinskom krilu, miluje majku po obrazu, i na mahove pruža ručice penzionaru, koji sedi preko puta i ozbiljno zagleda oglase iz „Trgovinskog Glasnika“.
Najedared se frajlica umiri, i mati dade očima znak mladiću do sebe. Ovaj brzo izvadi pelenu, koju je u pripravnosti držao, i krijući oči od publike poče da skuplja s kecelje mamine ono, što je beba u oduševljenju zbog besplatne vožnje ostavila.
Onaj penzionar sa začešljanim zulufima, usred zagušenog smeja publike, ljutito posmatra preko naočara mladića, koji sav crven u licu žuri da što pre svrši neprijatan posao.
„To ti je samo falilo“, osu kao iz rukava rasrđeni penzionar, „nemaš još ni brkova, a žena ti je trebala. Umesto da knjige još nosiš po džepovima, ti vučeš pelene za žgadiju… Nije te sramota!“…
Mladić zbunjeno premešta pelenu iz ruke u ruku, žena samo što ne zaplače, a beba se okomila na penzionara, pa jednako širi ruke kao da hoće kod njega u krilo…