Gotovo svi beogradski listovi objavili su i zabeležili da se u poslednje vreme zbira u Beograd žandarmerija iz unutrašnjosti. Mnogi su listovi to pokušali da objasne a ostali su samo, na kraju beleške, stavili znak pitanja. Prirodna stvar da je i mene cela stvar zainteresovala, pa sam se na nadležnom mestu i raspitao. „Nadležno mesto“ me je vrlo predusretljivo obavestilo i tako sad znam u čemu je stvar.
Dakle žandari se ne zbiraju u Beograd zbog ne znam ovog i onog, nego su oni sami, svojom sopstvenom inicijativom, održali jedan žandarski kongres, pa možda su doneli i odluke koje se odnose na položaj žandarma u opšte i regulisanje njihovih odnosa prema građanstvu.
Kako sam ja bio na tome kongresu, to ću po novinarskoj dužnosti ovde izložiti ceo rad, kako bi čitaoci „Politike“ bili tačno obavešteni o ovoj kulturnoj pojavi.
Kongres je održan u dvorištu Uprave varoši Beograda, između fotografskog ateljea i „Policijskog Glasnika“ i zatvora Upravinog. Od publike je prisustvovao samo Dr. Vladan Đorđević koji je naročito za ovu priliku angažovao sebi jednu sobu u Upravi varoši.
Kongres je bio mnogobrojno posećen i može se reći da je u svemu vladao red i mir.
Za predsednika kongresu, izabran je jednoglasno Ljubojević, apsandžija Uprave varoši, s obzirom na to, što on već ima zvono kao najvažniji atribut predsednički.
Podnarednik — apsandžija zauze svoje predsedničko mesto, cimnu u zvono i zablagodari se na poverenju od prilike ovim rečima:
„Ma da je mene, braćo, kao apsandžiju vrlo teško tronuti, ja vas uveravam da me je vrlo tronulo vaše poverenje. Vama je poznato da ja već po svome pozivu uživam poverenje tolikih i tolikih ljudi (i tu značajno diže u vis jedan grdni svežanj ključeva) ili upravo, oni uživaju moje poverenje, odnosno, da se jasnije izrazim, oni su meni predati na poverenje. (Odobravanje) Onda ćete mi verovati da me je i vaše poverenje obradovalo. Ja otvaram zbor i pozdravljam sve vas sa: srećan vam rad!“
Na ove tople reči žandarm br. 371 se zaplaka kao dete, a ostali burno pozdraviše predsednika.
Predsednik zatim opet cimnu u zvonce i reče:
„Član kongresa br. 412 ima reč!“
BROJ 412: Gospodo i braćo! Ja hoću da iznesem pred vas jedno tugaljivo pitanje…
BROJ 279: (Upada mu u reč) Nećemo, ne volemo tugaljiva pitanja!
BROJ 412: Ali, molim vas saslušajte me. (Žagor. hoćemo, nećemo!)
BROJ 729: (Nadvikuje sve jer je pogranični žandarm, pa zapeo onim glasom kojim se iz karaule dovikuje sa drugom karaulom) Molim vas, budite parlamentarni, nismo valjda narodni poslanici; nas nije ovde narod poslao, niti imamo dijurne, pa da uzalud trošimo vreme larmajući. (Odobravanje)
PREDSEDNIK: (Uzbuđen) Član kongresa broj 412, neka nastavi!
BROJ 412: Dakle, hoću da iznesem jedno tugaljivo pitanje. Tiče se toga da nađemo razloge tome: šta je to što ruži naš žandarski ugled u narodu. Ne osećate li vi da smo mi iz dana u dan sve manja vlast. Kamo ga ono zlatno vreme, kad sam ja u srezu bio važnija ličnost od kapetana a sad? Pa ostavite srez, tamo se još nekako i može ali evo ovde, u sred prestonice ja idem ulicom a okrećem se na sve strane sa zebnjom očekujući s koje će strane da mi se vikne: ua! Ja to smatram kao jednu od vrlo važnih stvari i molim g. predsednika da je kao prvu stavi na dnevni red. (Tako je!)
PREDSEDNIK: Član kongresa broj 172 ima reč!
BROJ 172: Slažem se sa predsedništvom ali nalazim da opadanju našeg ugleda treba prvo da potražimo razloga u nama samima. Tako na primer, ja mislim da je naš rad vrlo izgubio od svog ugleda od kako su i patroldžije obučene u žandarsku uniformu. (Živ pokret i protesti) Ja ću to i potvrditi, molim vas. (Nije tako, nećemo da čujemo.) Ne čini, gospodo, čoveka uniforma; patroldžija ostaje patroldžija… (Dole, ua, dole!)
PREDSEDNIK: (zamane ključevima da udari jednog opozicionara koje je viknuo: „ua!“ ali seti se svoga dostojanstva i uzdrži se)
BROJ 647: Molim za reč!
PREDSEDNIK: Nemate reč!
BROJ 747: Govorim u ime bivših patroldžija (Neka mu se da reč! Hoćemo svakog da čujemo!)
PREDSEDNIK: Član kongresa broj 647, ima reč.
BROJ 647: (Busa se u prsa) Ja se gospodo s ponosom sećam moje patroldžijske prošlosti i nedam da to niko ovde pomene. Varate se da je to to, što naš ugled ruši. Ja mislim da pre naš ugled ruši to što nas za svašta upotrebljavaju. Uzmite samo ovo molim vas: na primer u pozorištu nema publike, a oni nas presvuku u civil da bi samo bilo što više publike. I to nas vode na takav komad koji mi apsolutno ne razumemo. Ako se tako produži, onda će jednog dana, kad recimo nema putnika na železnici, upotrebiti nas kao putnike ili, kad na primer đaci univerziteta prave demonstracije pa neće da posećuju predavanja koga profesora, upotrebiće nas preobučene kao slušaoce dotičnog predmeta, pa, ako to tako potera, kad opozicija recimo u skupštini vodi opstrukciju, mogu nas još ponuditi da popunimo i poslanička mesta, i ko zna našto nas sve mogu upotrebiti. (Opšte odobravanje. Čuju se pojedini glasovi: „Nećemo da budemo narodni poslanici!“)
PREDSEDNIK: Usvaja li se da to uđe u rezoluciju. (Usvaja se.)
PREDSEDNIK: Kako smo mi svi nepismeni, zamolićemo g. Peru, bivšeg žandara i sadanjeg pisara sreskog, da nam izradi rezoluciju. (Usvaja se)
PREDSEDNIK: Na dnevnom je redu, da izaberemo jedan dan u godini kao naš žandarski praznik, kojom ćemo se prilikom svi zbirati u Beogradu.
BROJ 188: Molim za reč!
PREDSEDNIK: Član kongresa broj 188 ima reč.
BROJ 188: Ja bih predložio gospodo, da za svoj praznik uzmemo Đurđev-dan. Vi znate kako narodna pesma kaže: „Đurđev-danak hajdučki sastanak!“ (Žagor, neodobravanje, larma)
BROJ 188: Molim saslušajte me.
BROJ 711: Nećemo da te čujemo. Šta hoćeš kobajagi time da kažeš. Mi te dobro razumemo. Ako si ti nekada bio vašarski kockar pa posle postao žandar, to je tvoja stvar, al to se ne odnosi na nas. Ima nas ovde i familijarnih ljudi. (Tako je!)
BROJ 188: Ali, zaboga, narodna pesma…
BROJ 72: Nećemo da ga čujemo! Dole! (Burno: dole! Nećemo da ga čujemo!)
PREDSEDNIK: (Opet u uzbuđenju poteže svežanj ključeva da gađa one koji larmaju pa se uzdrža) Mir, razumete li, mir! Pa zašto, majku mu, ne razmislite u kakvom sam ja teškom položaju. Ako vi ovde napravite nered, ja mogu pozvati žandarmeriju da povrati red, i onda mi ništa drugo neće ostati no da pustim apsanike te da oni povrate međ vama red. Molim vas, dakle, uzdržavajte se! (Odobravanje) Član kongresa broj 501 ima reč.
BROJ 501: Ja mislim, gospodo, da pređemo sa osudom preko predloga koji je izneo broj 188. A predlažem da uzmemo za svoj praznik 1. maj po novom kalendaru (čuje se: Zašto to?) Toga je dana znate i socijalistički zbor, pa zašto nebi toga dana i mi našli sabrali u Beogradu. Bolje nek smo i mi toga dana u Beogradu. (Burno: Usvaja se!)
PREDSEDNIK: Gospodo, predlog je usvojen. Kako je ovim zbor svršio svoj posao molim vas da čujete još i neke pozdrave iz unutrašnjosti upućena zboru. (Da čujemo!)
PREDSEDNIK: (Čita:) „Želim slogu, ljubav i svaku mudrost zboru. Kaplar Ljuba iz Čačka“. (Živio!)
LESKOVAC: „Sprečeni dužnošću da prisustvujemo zboru, zbog izvesnih licitacija, ja sam uz vas i dušom i telom. Mita dobošar“. (Živeo!)
ZAJEČAR: „Na našu struku je uprla oči sva Srbija. Poradite za napredak struke kako bi Srbija i u buduće sa razlogom upirala oči na žandarme. Podnarednik Ilija“. (Živio!)
NIŠ: „Okupljenoj braći, braniocima mira, reda, braniocima Ustava zemaljskog, čestitam rad. Kaplar Toma“. itd.
Posle pročitanih čestitaka, zbor se u miru i redu rasturio.