Pre neki dan održali su svi ženski činovnici jedan lepo posećen zbor u sali Više Ženske Škole. Zboru su prisustvovale doktorke, nastavnice Više Ženske Škole i učiteljice, babice i telefoniskinje, ženski bankarski činovnici i poštarke.
To je prvi ženski zbor u Srbiji, izuzimajući skupštine „Ženskog Društva“ pa vam nije valjda čudo što sam se i ja ušunjao tamo. Istina muškima nije bio slobodan pristup ali sam ja izradio ulaznicu na ime jedne babice. Od svih poziva koji su na ovome zboru bili predstavljeni ja sam nekako uvek simpatisao babicama pa otuda i imam među njima mnoga poznanstva.
Nisam beležio baš stenografski sve govore, jer mislim da je ženske i nemoguće stenografski zabeležiti. Nemoguće je zato što na ženskim zborovima govore obično po pet žena jednovremeno ali, i kad ne bi tako bilo, teško je ženski govor stenografijom verno zabeležiti jer se on ne sastoji samo iz reči, golih reči, već je tu najvažniji manur na koji se one izgovore, pokret očiju, rike i sve ostalo što taj govor dopunjuje.
Ja se sećam na primer kad gospođa Maca hoće da kaže nešto ružno o gospođa Persi. Ona ne kaže ni jedne ružne reči, ona je naprotiv hvali, tako da bi njene reči stenografski izgledale sasvim kao pohvala a međutim teško gospa Persi i njenoj koži.
„To vam je krasna ženica ta gospa Persa“, veli meni gospa Maca, „zlatna ženica, kažem vam. Eto baš pre neki dan je hvali gospodin Mika poručnik, pa veli da je tako prijatna, tako ljubazna da se on prosto ne može da odvoji od nje“.
Eto, to stenografski sasvim bi drukče izgledalo a izgovoreno opet sasvim drukče.
Zato ja nisam hteo ni da stenografišem govore na ženskom zboru.
A govorilo se i dosta i mnogo, o položaju ženskinja kao činovnika, o pravima koja treba izvojevati i — o muškoj pakosti.
Evo kako su otprilike tekli govori ukoliko mi je bilo moguće upamtiti.
Najpre je jedna doktorka pregledala prisutne t. j. pregledala je zbor okom i prebrojala da vidi ima li dovoljan broj za rešavanje. Razume se da je bio dovoljan broj jer kod ženskinja nije potreban onoliki broj za punovažno rešenje kao kod muških. Dovoljno je njih tri da se skupe pa da reše punovažno sve što hoćete na svetu.
Čim je doktorka dakle našla da je dovoljan broj za rešavanje, naredila je jednoj gospođici, bankarskoj činovnici, da broj prisutnih zavede u knjige.
Bankarska činovnica naviknuta na duplo knjigovodstvo, zavela je razume se i broj prisutnih duplo i tako je bilo sve u svome redu, te je i zbor otvoren.
Najpre je ustala jedna učiteljica i protestovala je što su i babice pozvane na ovaj zbor. (Ja sam se odmah šćućurio i sakrio iza leđa jedne dosta punačke slikarke, kako me nebi opazili, ako bi nešto bila doneta odluka da se babice izbace.)
Učiteljica nalazi da babičluk nije nikakav poziv nego zanat. Verovatno, prema prvom raspoloženju, da bi ovakvo mišljenje i prevagnulo ali se diže jedna telefoniskinja i uze energično u odbranu babica. Baš prvi put kad je sretnem poljubiću je iz zahvalnosti.
„Nije ovde pitanje je li to zanat ili poziv. U to neću da ulazim“, veli telefoniskinja „ali što znam, da je našem društvu, odnosno čovečanskom društvu, odnosno nije ni čovečanskom nego ženskom društvu t. j. ne ženskom društvu kao udruženju, nego nama ženama potreban taj zanat.
„Ovde smo u većini devojke“, poče da pišti jedna poštarka.
„Ne zna se šta nosi dan a šta noć“, brani i dalje telefoniskinja energično babice „naročito kod nas telefoniskinja i poštarka, od kojih država traži da i noću dežuramo.
„Najzad gospođice i gospođe“, uze reč babica Karolina Umlauf, „ako vam nismo potrebne mi ćemo ići ali, upamtite dobro ovo, da nas ma kad zovete nećemo doći“.
„Ostanite, ostanite“, jeknu kroz salu, te ja danuh dušom i izvukoh se iza onih prostranih leđa.
Kad se tako prešlo preko tih prethodnih pitanja, prešlo se na dnevni red.
Uzela je prvo reč gospođica bankarski činovnik. Ona je vrlo opširno govorila o potrebi da se ženske osiguraju i iznela naročitu računsku tablicu po kojoj bi se imalo to osiguranje da izvrši.
„Molim vas da mi se nešto objasni“, viče poštarka, „ja znam da se imanja obično osiguravaju od požara, od grada, od zemljotresa i t. d. a od čega ćemo mi da se osiguramo. Nama se nikakva elementarna nepogoda ne može desiti“.
„Ne mislim ja na elementarne nepogode“, odgovara gospođica bankarski činovnik, „ova gospođica poštarka zato što mora noću da dežura, jednako izvrće stvari. Mi bi, gospođe i gospođice, lakše došle do sporazuma kad bi današnji zbor podelili na zbor ženskih koje ne moraju noću dežurati i na zbor ženskih koje moraju noćas dežurati“.
„Dabome“, pisnu poštarka, „vama je lako. Po jedna ženska u svakom novčanom zavodu a pedeset mladih knjigovođa. Ali nas pedeset dolazimo na po jednog poštara“.
„A publika. Vi imate posla s publikom a mi nemamo“, brani se bankarski činovnik.
„Šta nam vredi to, kad su nas i od publike ogradili kavezima. Svega jedna mala rupica kroz koju možemo saobraćati sa publikom.“
„Pa vama je bila i ta rupica dovoljna da se kroz nju zaljubite u gospodina Stevu.“
„Iju, sram vas bilo“, pisnu poštarka, „a vi što i u ljubavi vodite duplo knjigovodstvo. Jest, jest, mislite da se to ne zna. Vi ste na strani ‘dugovanja’ zaveli g. Peru poručnika a na strani ‘potraživanja’ g. Miku sekretara“.
„Iju!“
„Iju!“
I sad nastade jedno opšte „Iju!“, larma, lom, poleteše neke harnadle iz kose, pa češljevi, pa onda poleteše razne tice iz šešira.
Napravi se lom kao da je to, Bože me prosti, Narodna Skupština a ne ženski zbor.
U tom lomu i čudu, pronađoše i mene i ako su ona slikarska leđa bila dobra busija, dočepaše me ni kriva ni dužna i izbaciše me sa zbora.
Kažu da su posle mirno i mudro razgovarali i rešavali.