Već svi znate kakav je lom po kućama sad u oči Božića. U avliji se tresu ćilimi, u sobi na patos selo dete i ljušti oraje; svastika sela na kanabe, metla izmeđ nogu avan i tuca badem; sluškinja riba patos u sali i peva mađarske patriotske pesme; u kujni pod šporetom kmeči prase; na šporetu u loncu vri pasulj za ručak, u spavaćoj sobi kraj tople furune stoji na stolici korito i u njemu testo za milihbrot prekriveno najpre čistim čaršavom pa preko ovoga taštinom bundom. To kao zato da bolje naraste.
I onda fišeci i kese. Gde god se po kući okrenete sami fišeci i kese. Na vašem krevetu neki limunovi, kutije sa sardinama, i šunka; na vašem šrajbtišu fišeci sa najgvircom, biberom, kesa puna pirindža, druga kesa puna šećera, paklo makarona i dve funte sveća. Pa onda, po patosu neki avani, ljuske od oraja, kore od limunova, modle od kohova, metle, četke, lavori i krpe za brisanje prozora.
Ujutru kad pođete od kuće i vi prosto ne možete izaći. Izgledate kao klovn u cirkusu koji se producira da skače kroz gomilu jaja posutih po patosu a da ni jedno ne razbije.
Prođete kroz salu a žena za vama vrisne.
„Dićeš tamo ubio te Bog da te ubije, zar ne vidiš da je još mokar patos.“
Prođete kroz spavaću sobu a žena za vama vrisne:
„Ama pazi kako ideš, oborićeš mi naćve sa testom, pa ću ti ih nataći na glavu.“
Prođete kroz kujnu a ona opet za vama vrišti:
„Pazi, pazi, zgazićeš na piliće.“
I tako vi vrd levo, vrd desno, dok se ne izvučete iz kuće.
A kad dođete na podne kući a žena nervozna; što god joj dođe šaka a ona baca. Razume se, vi već znate šta je. Ili nije narastao kvasac, ili je furundžija pregoreo pitu od oraja, ili je sluškinja razbila vanglu sa podvarkom ili ma šta tako.
Razume se, žena vam ćušne pod nos tanjir sa pasuljom koji je uvek zagoreo, a ona veže glavu maramom, sedne na minderluk i plače od jeda.
Eto tako je u skoro svakoj kući u oči Božića. A naročito taj kvasac, odnosno taj milihbrot, pravi naročite skandale. Uvek se žene zbog njega jede.
Eto gospa Milku Đokinu prozvali su „Gospođa Milihbrot“. Tako je sve zovu. To je ona ime dobila još prošle godine u oči Božića i ja sam znao za maler zbog kojeg su joj prišili to ime, ali nisam hteo o tome sve od sad da pišem. Dao sam joj reč da neću pisati i održao bih ja tu reč, ali pravo da vam kažem, ne mogu prosto da izdržim. Godinu dana to krijem kao tajnu i nikom ne govorim, pa eto ne mogu više da izdržim.
Došao opet Božić i nastao onaj vašar po kući pa sam se setio „Gospođe Milihbrot“ i njenog malera, te vam ga moram ispričati.
Dakle bilo je to prošle godine. Gospođa Milka otišla u čaršiju u oči Božića da kupi sve što joj treba. Milihbrot nije htela da nosi, kupiće gotov kod Pantelića. Što bi se jedila samo.
Otišla u dućan sa devojkom i napunila joj korpu. Čega ti tu nije bilo. A razume se da se setila i svoga Đoke. Njen Đoka zdravo vole tej-buter, pa mu tako uvek kad izađe u čaršiju kupi po jedno paklo, pa mu namaže na lebac to on to slatko jede.
Šta ćete, stariji je čovek, pa mlada ženica hoće da mu učini bar to zadovoljstvo kad nikakvo drugo ne može. Tako i danas, kupi ona jedno paklo tej-butera. Ali, ni u dućanima u oči Božića nije bolji red no u kući. I tamo je vašar: kese, šegrti, publika. Pravi haos.
Šegrt u zabuni, u žurbi, mesto tej-butera strpa u korpu gospa Milkinu paklu kvasca, a njeno paklo sa tej-buterom izvesno strpa u kakvu tuđu korpu.
Čim je stigla kući ona razume se uzme krišku hleba i namaže je svome Đoki i posoli. Proba Đoka pa tresne o zemlju.
„Ovakav buter daj ti tvome drugom mužu a ne meni.“
„Pa šta mu fali?“
„Znam ja, tek ne valja ništa.“
„Jutros si se nakrivo probudio pa ti sad ništa ne valja“, uzviknu gospa Milka pa sede uzimati sama da jede.
Videla je i ona da taj puter ništa ne valja ali ga je jela uzinat. A žena je uzinat kadra i kučinu da jede.
Ona se najede tako kvasca a Đoka otide u kancelariju.
I sad nastane prava nesreća. Kako je bilo ladno to gospođa Milka sedne kraj furune i uzme da čita nekakav roman. Ona čita, čita, čita, a trbuh joj raste, raste, raste. Svrši tek jednu glavu romana pa se pipne po trbuhu.
„Ju šta mi je, ubio me Bog!“
Pa što bliže podne a trbuh sve više raste. Kad na podne Đoka dođe kući a on zateče ženu u devetom mesecu. Prenerazi se on, prenerazi se žena.
„Šta je to ako Boga znaš?“ čupa se on za kose.
„Ne znam. Bog me ubio da me ubije, ako znam.“
„Pa dobro, a od kud to, kad to, kako to?“
„Ne znam, eto, tako od Boga. Jutros u osam sati još sam bila sa svim kao devojka. To znaš.“
„To znam sigurno.“
„Oko devet sati izgledala sam već kao u petom mesecu; oko deset sati izgledala sam već kao u šestom mesecu; oko jedanaest sati izgledala sam kao u osmom mesecu a oko pola dvanaest izgledala sam već kao u devetom mesecu.“
„A sad izgledaš već kao u devet meseci i četrnaest dana. Još gore, izgledaš kao da imaš blizance. Bože me prosti. Pa otkud to.“
„Ne znam, sedela sam ovde kraj furune i nisam ni mrdnula?“
„Jesi li sigurna da nisi ni mrdnula?“
„Sigurna sam.“
I kao što je gospođa Milka bila sigurna da nije ni mrdnula, tako je isto i gospodin Đoka bio siguran da nije ni mrdnuo. On je pouzdano znao da njegova žena ne može biti ni u prvom mesecu a kamo li u devetom.
Dočepa se grešnik još jedan put za kosu, pa pojuri za doktore. Malo je tu jedan doktor, sazvao je odmah konziliju.
Dođoše lekari, pregledaše gospođu, šaptaše nešto latinski, pa se okrenuše gospodin Đoki.
„Nije ništa. Gospođa je jela kvasca, sedela je kraj furune pa kvasac narastao.“
Sad se svi uveriše da je gospođa jela kvasca, te priznade i sama gospođa Milka a samo gospodin Đoka ostade i dalje neutešan.
„Pa dobro, dobro, kvasac, kvasac, ali ko je taj kvasac zamesio?“ pitao se on u sebi i gledao neprestano u ženin trbuh, kao mače u žižak.
*
Eto, od toga doba zovu gospođu Milku „Gospođa Milihbrot“. Pomenulo se, ne povratilo se.