To je bilo prekjuče. Imao sam menično plaćanje u Vračarskoj Štedionici, tamo kod „Slavije“ i to prekjuče je bio, razume se, drugi dan roka. Kao nikad do sad, našao sam na vreme potpisnike, spremio sam na vreme otplatu. Sve sam uradio tako tačno kao da nisam srpski akceptant i kao da nemam plaćanje kod srpskog novčanog zavoda.
Čak sam se na vreme krenuo u zavod. Tačno u 3 sata po podne sačekao sam kod Narodnog Pozorišta tramvaj i seo. Šta je to, od Pozorišta do „Slavije“, pa još na tramvaju, a imam čitav sat na raspoloženju, od 3 do 4.
To su bila tramvajska kola br. 63. Na njima nije bio ni jedan pop, ni jedan žandar, ni jedna tašta i ni jedan izvršitelj. Na protiv bili su samo civilni ljudi, pa ipak mi se desilo ono što se može desiti samo jednom Srbinu kad i on hoće da je uredan na plaćanju menica.
Tek što je krenuo tramvaj od pozorišta, a na ćošku kod Kolarca naiđe jedna pratnja. Nije mi poznato ime pokojnikovo ali mora da je neki vrlo zaslužan čovek, jer se pratnja grdno otegla, čitavih 15 minuta. Ja nestrpljivo stojim na zadnjoj platformi pa brojim samo. Jedan venac, dva, tri, četiri, pet, šest i t. d. pa onda jedno pevačko društvo, dva, tri; pa onda jedan đakon, pa dva đakona, pa tri đakona; pa onda jedna mrtvačka kola, pa — t. j. samo jedna mrtvačka kola a posle svet. Razume se, tramvaj je za sve vreme morao stajati.
Jedva na jedvite jade prođe pratnja i tramvaj krenu dalje. Taman isterasmo do Terazijske česme, a naiđe ozdo iz Balkanske ulice jedan bataljon vojske. Napred muzika, pa onda bataljon. Zaustavi se tramvaj i muzika zasvira neki lep marš. Ja počeh da ga pevam a znam kako mi je u duši. Gledam u sat, vidim 3 prošlo 25 minuta. Ipak ima vremena do 4.
Krenusmo dalje, ali ozgo od ministarstva naiđe jedna jevrejska svadba. Kola, kola, kola za kolima, a u njima jevreji, jevreji, jevreji, sve jedno na drugo. Gospode, ko će tome živ dočekati kraja. Kad već i poslednja kola prođoše, pogledam u sat, 3 i po. Ipak ima još pola sata vremena, a tramvajem se brzo ide.
Taman ja u sebi mislim „a tramvajem se brzo ide“ i taman krenula kola i učinila jedno 20 metara puta pa se kod Ministarstva Prosvete zaustaviše.
„Šta je, po Bogu brate?“ pitam ljubazno konduktera.
„Nema struje.“
„Al ja imam menicu rođeni moj“, počeh da mu laskam kao da kondukter ima struju u džepu, pa da od njega zavisi da nalije.
„Šta vam mogu!“ veli on i sleže ramenima.
„A kako vi onako mislite o struji“ počeh ja i dalje oko njega.
„Pa…“, uze se on češati iza uva, „kako da vam kažem. Kad oće ona oće a kad neće ona neće“.
„Tačno, to si tačno kazao, brate rođeni, to toliko koliko ti znaš, zna i odbor beogradske opštine. Nego, znaš li ti što god više? Bi li ti na primer mene savetovao, pošto imam menično plaćanje, i pošto stojimo već pet minuta ovde, bi li me ti savetovao da ja pođem peške?“
„Pa razume se, gospodine, ako imate menicu, uvek vam je bolje ići peške no tramvajom.“
„Tako je. Baš ti hvala na savetu.“
I lepo siđem te pođem peške. Nisam učinio ni tri koraka a kondukter se razdra zamnom:
„Struja, struja!“
Pojurim natrag, uskočim u tramvaj i krenemo dalje. Doguramo tako do Londona. Išli bi mi i dalje ali otud naiđe jedan fijaker. Nasta neka dreka, gurnu fijaker u levo, gurnu u desno i, tako mi svega na svetu, nebi se ništa dogodilo da je i tramvaj mogao da mrdne levo i u desno. Ali on jok nego pravo pa — du, i razmrska rudu. E, tu smo razume se stali da bi se objasnili. Kočijaš i oni što su sedeli u kolima napali su konduktera. Mi smo opet držali stranu kondukteru i tako uopšte razvila se debata kojoj se nije mogao da sagleda kraj.
Najzad, kad smo već hteli da se pokrvimo, naiđe slučajno jedan žandar. U prvi mah i njega je zanimala cela stvar pa je stao u kraj i slatko se smejao kako se mi svađamo i kako smo se podelili u dve partije, u „tramvajiste“ i „fijakeriste“. Jedva se za tim seti da je on vlast, priđe nam, zapisa nam svima imena i, pošto je „vlast preduzela korake“, krenusmo se dalje. Na satu je bilo već 3 sata i 52 minuta. Ipak ću stići.
Zapitam opet ljubazno konduktera:
„Šta mislite, bratac moj, hoćemo li stići do 4 sata do ‘Slavije’?“
„Hm! Kako da vam kažem, gospodine moj. Ne zna čovek šta nosi dan a šta noć. Eto vidite, ko bi se nadao ovim kolima. Međutim to se ne bi desilo kad fijakeri ne bi imali rude. Razumem pre, dok nije bilo tramvaja, mogli su još i imati rude ali sad, to nema nikakvog smisla.“
„I meni je, pravo da vam kažem, čudo“, počeh ja da ga tešim, „ja znam da je u celom svetu običaj da neko naleti na rudu a ne ruda da naleti na nekoga. Među tim, ovde je očigledno da je ruda naletela na nas“.
„Tako je!“ odgovori on zadovoljno.
„A jel’te šta mislite, hoćemo li stići do 4 sata?“
„Pa… verovatno.“
Tako u razgovoru dođosmo već i do Cvetnog Trga ali otud, iz sokaka gde je „Crna mačka“, zaguši ulicu jedna masa. Da li su to bili radnici ili đaci, ne znam; tek bila je neka demonstracija. Gospode Bože, ko sme sad da tera tramvaj u demonstraciju. Pogledam u sat još dva minuta do četiri. A za dva minuta ne može cela ova masa da prođe. Kad bi se rešio sad i peške da idem, ne bi mi više vredelo. Ne bih mogao ni koraka mrdnuti kroz onu masu. Prolazi gomila, prolazi a i sat prolazi, a prolazi i rok mojoj menici.
Prođe sva gomila, a na satu, a na satu 6 minuta prošlo četiri. Ta valjda nisu tako požurili.
„Teraj, teraj slatki gospodin kondukter!“
I tramvaj pođe. Još nije ni stao čestito a ja skočih te juri u „Salu mira“.
„Da nisam zadocnio?“ upitah onog činovnika na rupici.
„Ama za jedan minut. Sad smo baš poslali momka u sud. Čudo ga niste sreli?“
„Zaboga, pa možemo li ga vratiti?“
„Ako potrčite za njim, možete. Slobodno ga vratite jer nema druge menice osim vaše.“
Pojurim kao lud na ulicu i tek što sam izašao na kapiju a ja spazih momka štedioničinog; penje se na platformu onog istog tramvaja kojim sam ja došao. Kola broj 63. Lepo piše natrag krupnim slovima br. 63.
Pojurim kao bez duše ali tramvaj izmače.
O, Gospode Bože, šta da se radi?! Ispred nosa mi jure kola broj 63, na platformi stoji štedionički momak, drži pod miškom protokol i u protokolu moja menica.
U ostalom šta imam da se brinem. Ne može on do pet stići u sud. Mora usput nestati bar na dva mesta struje. Naići će na kakvu evrejsku svadbu, sudariće se sa fijakerom; naići će na demonstraciju, pa na kakav bataljon koji se vraća sa vežbanja pa onda ma na kakvu pratnju. Oho, ja čak neću da ga jurim, idem peške, stići ću do suda pre no on pa ću ga tamo na vratima čekati.
Idemo tako, idemo, tramvajska kola br. 63 s momkom i protokolom predamnom a ja peške za njim. Prođosmo cvetni trg, prođosmo Ristićevu kuću, prođosmo ministarstvo spoljnih poslova — vidim ja, ova kola bome neće ni na kakvu smetnju naći. Oho, idu li idu, kao da tramvajsko društvo zna da je na njima moja protestovana menica. Ne ostaje mi dakle ništa drugo nego da uskočim u prva tramvajska kola koja naiđu, pa da žurim koliko god mogu napred.
I naiđoše kola br. 64. Da l’ da uđem, da l’ da ne uđem? Neću.
Naiđoše kola 65. Sednem. Pođoše u poteru za kolima br. 63. Ama tek što sam krenuo — nestade struje.
Gospode, Gospode Bože moj! Suđeno, suđeno, suđeno je da bude protestvovana. Pa neka bude!