Čitam baš nešto od jutros u pozorišnom listu. Igra se „Zajednički život“ i vele da je to neka osobito zanimljiva šala.
Koješta, a kod nas je zajednički život baš najveća zbilja, iz toga bi se mogla samo najozbiljnija drama izraditi, jer ja zamišljam pod zajedničkim životom to na primer, kad muž i žena žive sa tastom i taštom u kući.
Da li ko do vas zna kako teče taj zajednički život? Evo baš da opišem samo jedan dan takvoga života, pa recite mi da nije tako.
Ujutru, razume se, kao i u svakoj kući, prvo je pitanje šta da se kuva. Muž, kao najmlađi u kući, prvi glasa:
„Ja mislim ribanac sa pauflekom.“
„Budi te Bog s nama!“ krsti se tašta, „da mi je znati samo, zete, od kud ti pade na pamet tako glupo jelo? Ako ćete mene pitati, ja mislim da bi najbolje bilo da se kuva buranija. Treba samo devojka da nađe dobro meso, pa ništa lepše od buranije“.
„Ja opet mislim da kuvamo kolja“, veli žena. „Šta bi vi oče?“
Otac razume se, pogleda najpre u ženu, promisli se jedan čas, da l’ da kaže „buranija“ ili da kuražira pa da ispolji svoju volju, pa više šapućući rekne:
„Ono ja volem kuvano gunje a dobra je buranija.“
Razume se, toga se dana kuva buranija, jer to i jeste pravi zajednički život, da se sve tako lepo i sporazumno radi i uradi.
Dođe za tim ručak. Tašta izgladni još u pola dvanaest a zeta nema još iz kancelarije. Ona ode u sobu, popne se na stolicu, dotera kazaljku na satu na dvanaest, i onda uzvikne:
„Ja boga mi preko dvanaest nikog čekati neću“, pa sedne da ruča.
Kad prođe jedno pola sata od kako je ona ručala, navali i na muža:
„Ti si star čovek, sedi ti pa jedi, ne možeš ti tako svaki dan čekati kad zetu padne na pamet da dođe.“
„Pa on je još u kancelariji.“
„I to nas se ne tiče. Neka on objasni svome ministru da on ima dve stare duše u kući, koje ne mogu gladovati svaki dan do jednog sata.“
Tako i starac ruča sam. Prođe opet pola sata a sad i otac i majka navale na nju, ženu.
„To je, brate, varvarski; ko će to izdržati. Sedi ti pa jedi.“
„Bre ne bih mu ja bila žena“, utrčava tašta u reč, „ručala bih ja a ne bih gladovala pa da mu je majka Jana“.
Razume se i žena se prelomi pa sad i ona ruča sama.
Najzad kad muž dođe iz kancelarije sedne sam za sto i jede mlaku buraniju.
Tako u zajedničkom životu ide lepo i sporazumno ručak. Posle ručka nastane pitanje da se kupi vino. Tast je za belo, zet je za belo, i žena je za belo. Tašta je za crno i razume se, kupi se crno vino, jer najzad to i jeste zajednički život pa da se sve tako sporazumno radi i uradi.
Posle ručka nastaje sporazum za posle podne. Žena predlaže mužu, kad izađe iz kancelarije da svrati kući te da zajedno izađu malo u šetnju.
„Mene boga mi mrzi“, veli tast.
„Kakva vas šetnja spopala, zar ne vidiš kakvo je vreme. Nego ti, zete, čim izađeš posle podne iz kancelarije dođi lepo kući pa da igramo dombule.“
„Dombule?“ pita zet izbečenih očiju, „a zašto nebi igrali fote?“
„Slušaj ti“, odgovara mu jetko tašta, „ja se ne sprdam, ja ti govorim ozbiljno. Valjda tek nećeš u kafanu pa da te čekamo; dosta je što smo o ručku gladovali“.
Razume se, zet posle kancelarije ne dođe kući na dombule nego ode u kafanu. A, kad posle kafane dođe kući, očekuje ga najlepša idilska slika zajedničkog života.
Žena već legla, jer (po objašnjenju taštinom) čekala je sirotica, čekala, pa i zadremala čekajući. Tast već večerao i pije kafu čitajući novine. Tašta vezala glavu, boli je glava od gladi.
„Tek je pola osam“, pokušava muž da se brani.
Razume se po kafanskom satu, a ovo nije kafana, ovo je domaća kuća, ovde se ne upravlja niko po kafanskom satu.
Šta će muž, slegne ramenima i pokusa podgrejanu boraniju jer najzad, to jeste pravi zajednički život da se sve tako lepo i sporazumno radi i uradi.
To je samo jedan dan života, upravo jedan ručak i jedna večera, a kad bih ja zaseo da vam opišem svaku sitnicu iz toga života, to bi iznelo čitavu knjigu.
*
A večeras se igra u pozorištu „Zajednički život“. Ne verujem da će to biti onaj naš, beogradski, zajednički život ali ću ja ipak ići da gledam.