Na beogradskim ulicama se može čoveku i mnoga neprijatnost desiti. Ne mislim ja samo na onu neprijatnost kad čovek sasvim nevino šeta i baca poglede levo i desno na dame koje mu idu u susret pa se jednom nađe u oči u oči sa kreditorom kojega već godinu dana izbegava. Ne mislim ni na onu neprijatnost kad šeta Knez-Mihajlovim korzom i pari oči sretajući se pogledom čas sa toplim plavim očima čas vragolastim zelenim očima pa na jedan mah i u sred te razdraganosti sretne se oči u oči sa svojom ženom, sa njenim strogim pogledom.
Sve su to ipak manje neprijatnosti od one koja se meni juče desila.
Već znate da je juče bio sv. Luka pa i ja grešnik pošao po slavama. Nije mi baš nimalo prijatno ići po slavama ali moram.
Čim uđem prvo me lepa domaćica sretne rečima:
„Dobro došli, ali vi ne mislite valjda i o slavama pisati.“
Čim uđem u salu a ono žene, u sred najslađeg razgovora ućute se kao da je nečastivi ušao među njih. Ućute se i samo se pogledaju ispod očiju i iz tog pogleda ja jasno pročitam: „Koj ga đavo baš sad donese!“
I jedva ako se kakva baba, sadašnja ili buduća tašta, odvaži i upusti u razgovor sa mnom. Ona mi prašta najzad što ne diram toliko tašte ali me moli da koj put progovorim i o svekrvama.
„Dabome, neka svet vidi da nisu samo tašte nego i svekrve krive.“
Ja joj razume se dam reč na to i tako se prođe.
Kažem vam dakle, nije to sva neprijatnost ići na slave, ali je nevolja što je juče duvao tako strašan vetar kakav odavno nije a prilikom duvanja vetra može se čoveku desiti jedna od najvećih neprijatnosti da mu sleti s glave šešir i da ga juri kao lud.
To je maler kao i svaki drugi maler ali je on dva puta teži, što niko koji vas posmatra ne žali vas, ne saučestvuje u maleru, nego dok vi muku mučite trčeći za svojim šeširom, svi koji stoje, i oni pred kućom i oni na prozorima i oni pred kafanskim vratima, slatko vam se smeju.
„Eto to se meni juče desilo. Taman sam izašao sa jedne slave te žene, kojih je bila puna sala, odahnuše a meni poduhvati vetar cilinder, tresnu ga o zemlju i poče da nosi.“
Ja pogledah očajno, opljunuh šake i udarih u trk za njim. To je bilo vratolomno trčanje koje je vredno bilo videti.
Cilinder udari najpre u jedan fenjer pa se zaleti i preskoči potok, ja za njim. On pođe dalje pa udari na neke fijakerske konje, konji se poplašiše te počeše skakati u ropac, ali se moj cilinder ni malo ne uplaši; on nastavi put dalje i ja za njim. Preda mnom je išla jedna dama kojoj je vetar visoko uzneo suknje; cilinder se uputi te prošiša pravo izmeđ nogu te dame. Razume se ja nisam mogao tim istim putem proći, nego obiđem damu i poletim dalje za cilinderom.
Trčeći tako, skačući i preskačući, čujem neku tutnjavu za sobom. Okrenem se i vidim još dva gospodina jure za svojim šeširima. Jedan je tako izostao od mene oko deset metara a drugi blizu petnaest metara.
Mi počesmo da se trkamo. Crni šešir koji je bio odmah zamnom približi mi se za dva metra a beli koji je bio za njim dobi novu brzinu i prekrati odstojanje za pet metara.
Cilinder još se jednako dobro drži i izmiče.
Beli šešir poteže bržom snagom. Crni šešir udari u jedan fenjer a beli se koristi tom momentalnom neprilikom crnoga šešira i preteče ga.
Moj cilinder među tim još jednako dobro se drži i izmiče pred svima.
No osim mene, koji sam već posustao trčeći za cilinderom i ona dva gospodina od kojih je jedan već isplazio jezik, sa strane trotoarom juri za nama i ocenjivački sud.
Dva mangupčeta opkladila se u groš koj će šešir biti najbrži. Jedna bitanga secovala je na moj cilinder a onaj drugi na beli šešir. Oni jure za njima i njihovoj strepnji, nadi i nagađanju nema kraja. Čim moj cilinder učini kakav bolji skok a onaj uzvikne:
„Bravo, cilinder, živio cilinder, samo napred, samo napred!“
Tako ga kuraži on a moj cilinder kao da ga sluša i kao da je i sam dobio volju da ovom prilikom dobije pobedu, žuri i juri kao lud.
„Beli! Beli!“ uzvikuje onaj iz ocenjivačkog suda. I zbilja u tom momentu beli istrča napred i poče sa mojim cilindrom uporedo da trči. Za momenat je falilo pa da ga preteče. U ocenjivačkom sudu nastade gužva i panika.
„Beli!“
„Nije, cilindar!“
„Živio beli!“
„Živio cilindar!“
U tom momentu moj cilindar udari opet u fenjer pa obrnu stazu i kroz jednu otvorenu kapiju ulete u tuđu avliju. U avliji nastade dar mar. Najpre rasplaši neke guske, pa uskoči u jedno korito sa vešom i opet iskoči i najposle udari u noge jedno dete, dete pade i sede na moj cilinder. Ono čime je dete selo na moj cilinder sigurno je bio pobedni stub.
Ja ni sad ne znam jesam li dobio trku ali znam da sam dobio cilinder koji sad može ići u muzej.