Mislim na ovu gospođicu Katicu Širmaherovu koja je u nedelju po podne držala u univerzitetskoj sali predavanje posvećeno vrlo lepo našim ženskinjem.
Ja nisam bio na predavanju, ali sam pratio naše gospođe i sačekao ih kad su se vratile otuda. Što sam u glavnom primetio to je da su se naše gospođe, vraćajući se sa toga predavanja držale nekako gordo i iz ponašanja i iz izraza lica moglo se primetiti da su prosto omrzli naš muški pol, i verovatno ta će se mržnja kod njih ukoreniti, manj ako nešto malo ne popuste sad zimus, za vreme zabava.
To sam primetio kod ženskinja kad su se vraćale sa predavanja, među tim izgleda da je kod kuće bilo interesantnijih scena kad su žene polazile na predavanje.
Ja sam ih zabeležio nekoliko:
*
„Slušaj Pero“, veli za ručkom gospođa Ana svome mužu, „nemoj da spavaš posle ručka“.
„Zašto?“ čudi se Pera koji je već za vreme ručka otkopčavao dugmad na prsluku i na pantalonama i svukao cipele, gotov da se odmah po poslednjem zalogaju prostre po minderluku.
„Pa, znaš hoću da idem na predavanje, pa da mogu zaključati kuću.“
„Kakvo predavanje?“
„Pa to, na velikoj školi, o emancipaciji.“
„Šta će ti to?“
„Dabome, znala sam ja da će prva reč biti: ‘što će ti to?’ Ti bi dabome bio rad da ja večito ostanem ovakva kakva sam, pravi tvoj rob. Boga mi, već mi se i svet smeje i čudi mome robovanju.“
„Ama, kakvo robovanje?“
„Pa tako, zar mi je i to život, zar ja u stvari nisam od prvog dana…“ i sad nastaje jedna dugačka lekcija koju „rob“ prvo počne nižim glasom pa ga penje sve više i više, dok ne pređe u krešendo, te grešni Pera, koji je „zarobio“ svoju ženu Anu, skače kao besan, povlači cipele i zakopčava dugmad i na prsluku i pantalonama i bega u kafanu da tamo, u kakvom ćošku odrema jedan mali san.
*
„Simo“, veli posle ručka gospa Nasta gazda Simi, „da mi daš jedan dinar“.
„Šta će ti dinar?“
„Pa da idem i ja na tu emancipaciju.“
„Kakvu emancipaciju?“
„Pa ne znam, gospa Sojka mi reče da pođem i ja.“
„More ostav se!“
„A što bogati, pa vodio si me u pozorište, vodio si me u bioskop, pa zašto da ne vidim i emancipaciju.“
„Na!“ veli joj gazda Sima, „idi vidi, da ti ne ostane žao“.
*
„Čuj, Savo“, veli gospođa Simka svome Savi za ručkom, „da mi daš pare da izvedem decu posle podne na to predavanje“.
„Šta će to deci bogati?“
„Ta ne kažem ja da im treba ali biće znaš tamo dosta sveta, pa kao rekoh da izvedem malo decu. Znaš kako je, pristigla su za udaju, pa moramo malo da ih izvodimo.“
*
„Ostavi se bogati, Jelo, što će ti to?“
„I nije nego još nešto, kako Stanka da ide a ja da ne idem.“
„Pa dobro, ali šta ti vredi, nećeš ni razumeti predavanje. Zar ne vidiš da će ga ta gospođica Širmaherova držati na francuskom jeziku.“
„Bože, Pero, ala si ti smešan. Pa kad bi držala na srpskom jeziku ja nebi ni išla. Ovako je mnogo interesantnije, sedim tamo i ozbiljno slušam šta ona govori, kad treba i ja se nasmejem, i aplaudiram kad drugi aplaudiraju a gospa Stana da se izede od muke, jer znaš ja sam uvek govorila da ja znam francuski. Ona i sad misli da ja znam francuski.“
*
„Stevo i ja hoću danas na predavanje.“
„Kakvo predavanje?“
„O emancipaciji.“
„Šta će ti to?“
„Zato što sam i ja za emancipaciju.“
„Sa svim pametno i ja sam za emancipaciju. A ništa lepše, Bože moj, nego kad su i muž i žena za emancipaciju. Idi, dušo, danas na predavanje, pa sutra da pođemo u ime Boga u konzistoriju.“
*
„Ostavi se, bogati.“
„A ne, Stevo, zar ceo svet da ide na predavanje a ja da ostanem.“
„Slušaj ti mene. Kako se zove ta što predaje?“
„Gospođica Širmaher.“
„E vidiš, da ona nešto nije gospođica Širmaher, nego da je gospođa Širmaher, ja bih bio siguran da bi, dok ona ovde drži predavanje o emancipaciji ženskinja, dotle njen Širmaher u nekom drugom kraju Evrope, vrlo daleko od nje, držao predavanje o emancipaciji muškinja.“