Pre mnogo i mnogo godina poznata je bila u Beogradu „Lepa Maca“. Igralo se i pevalo: „Lepa maca cveće brala, gde je brala tu je i zaspala“. Danas se kao što vidite igra i peva „Lepa Jelena“.
Pa tako je to, vremena se menjaju a i ukusi sa njima.
Nekad je na primer u Beogradu na Vračaru bila svima poznata Lepa Katarina, a danas je u Paliluli poznata opet Lepa Jelena. I to ne ona sa pozornice beogradske nego baš izistinska Lepa Jelena.
I što je najlepše i njoj se desio isti maler kao i onoj istorijskoj Lepoj Jeleni. Došao čovek i oteo je od muža.
Evo kako je to bilo:
Jelena i Toma šnajder (on bi, recimo, odgovarao istorijskome kralju Menelaju) vrlo su lepo živeli. Može se pak reći da je to bila neka čisto šnajderska ljubav, jer Toma nije davao nigde da se raspara. Čim bi se malo rasparala njihova ljubav, Toma bi to odmah ušio; čim se ona na kom mestu izlizala, Toma bi je odmah prepeglao. I tako je ta njihova ljubav uvek bila lepa, čista i što je glavno uvek je izgledala „kao nova“.
Jednoga dana, sa svim onako kao što je došao Paris galijom preko mora dođe nekakav Šandor lađom iz Pančeva, i nastani se na Paliluli.
Niko nije mogao da zna tačno šta je taj Šandor po zanatu, a primao se svakog posla. Tapacirao je sobe, pravio od drveta nekakve igračke za decu i prodavao, negovao je tice i pravio nekakvu farbu za farbanje ženske kose.
Ta farba upravo i isfarbala je Tomin brak. Tom farbom Šandor je i podišao Lepoj Jeleni. Izgleda da je Toma i dalje krpio gde se paralo i peglao gde se izlizalo ali jednog dana — ode Lepa Jelena sa Šandorom na lađu i, pošto je toga dana bio pospešan vetar, krenu lađom preko mora za Pančevo.
Toma šnajder pojuri kao besomučan, sa makazama u ruci, na Savu ali kad je stigao, mogao je spaziti još samo odžak od lađe kako se ispod grada puši.
Posle dva dana Toma je dobio pismo koje Lepa Jelena počinje sa: „Tako je moralo biti“. Za tim mu piše gde su ključevi od ormana, objašnjava mu gde mu stoji veš, preporučuje mu da se i dalje dva put nedeljno presvlači; obraća mu pažnju na tice i najzad opet svršava pismo sa: „Tako je moralo biti“.
Od toga vremena Toma je jako rasejan. Ja ne znam da li ste vi imali prilike da se sretnete u životu sa rasejanim šnajderom ali vas uveravam da nema ničeg grđeg od toga. Rasejan šnajder kadar je da vam skrati nogavice na pantalonama; kadar je da napravi jedan rukav duži a drugi kraći i kadar je čak da vam napravi da vam se pantalone zakopčavaju od natrag mesto od napred.
I eto, po mojoj zloj sreći, ni na kog se drugog nisam namerio nego baš na ovog Tomu da mi za ovu zimu skroji zimski kaput. Prvo i prvo, toliko je bio rasejan da je čitav metar štofa ukrao, ali mu nisam zamerio. To se u rasejanosti može da desi i mnogim drugim ljudima, ali je on nešto više učinio. Pošto je čitav mesec dana krojio taj kaput, pošto me je izmučio sa probama, i pošto je sve svršio i kaput bio gotov, on ga lepo u rasejanosti obuče a ode prekjuče i sam u Pančevo, u poteru za Lepom Jelenom.
Ja najzad, razumem tuđu ženu uzeti pa otići preko mora ali tuđ zimski kaput uzeti pa otići preko mora, to je već više no zločin. Jer najzad, to je istina uveliko utvrđena da je ženu lakše steći no zimski kaput. I onda žena nije ni u kakvoj vezi sa sezonom; recimo, nemaš ženu preko zime al’ je dobiješ natrag na proleće, ili ako hoćete obratno, nemaš ženu preko leta ali je za zimu dobiješ. To je svejedno, to ne menja stvar. Ali zimski kaput, to je već sa svim drugo nešto, ako ga ja ne budem imao preko zime i ako ga na proleće dobijem.
U ostalom ja sam učinio potrebne korake kod vlasti i vrlo me teši to što „vlast traga“. Po tome sam znaku siguran da kaput neću dobiti ni na proleće no možda tek za iduću zimu.