Da budem u odboru za doček navikao sam već ali evo gde sam morao ući i u odbor za ispraćaj i to ispraćaj do večne kuće pa još onoga što mi je najmiliji. Ispratili smo Stevana Sremca.
Spremili smo vence, govore, pozvali na učešće društvo, izradili čitav program pogreba i ako smo svi ubeđeni bili da time činimo nepravdu pokojnome Sremcu. Nije on to voleo, nije on to želeo. Za njega bi bilo dovoljno da su mu se oko sanduka skupila dva tri lična prijatelja i da je u tišini sahranjen na kakvom skrovitom mestašcu.
Da je on znao šta mu mi sve spremamo ovamo u Beogradu, on ne bi ni došao iz Soko-Banje; a kad je već došao, da je mogao, ja znam pouzdano šta bi on učinio.
Dok smo se mi majali uređujući pratnju na železničkoj stanici, on bi se izvukao iz mrtvačkog sanduka pa bi najsporednijim ulicama, umakao na novo groblje, zapitao bi tamo skromno crkvenjaka:
„A je l’ te, molim vas, koja je moja grobnica?“
„A vi ste, gospodin Sremac, izvolte, izvolte ovamo.“
I pokazao bi mu grobnicu. Sremac bi se sakrio u nju pa bi se još setio da da crkvenjaku sto para.
„Čujte“, rekao bi mu, „evo ovo vama ali budite dobri da mi učinite jednu uslugu“.
„Molim.“
„Naići će sad otud iz varoši jedna parada sa vencima, ripidama i sa govornicima. Poznaćete ih…“
„Ta kako ne bih poznao vence i ripide?“
„Ne to, nego poznaćete i govornike… dakle kad dođe cela ta parada a vi budite dobri pa nemojte im kazati koji je moj grob.“
Ja znam pouzdano da bi Sremac tako učinio samo da je mogao. I jedino što bi u gornjim njegovim rečima moglo biti pogrešno, to je da bi i grobar mogao poznati govornike. Ta nebi ih mogao poznati čak i da je čitao program sahrane, jer su tamo bili označeni jedni govornici a govorili su drugi.
Vi i ne znate može biti o toj akademskoj zabuni koja se desila na dan Sremčevog pogreba.
Trebao je dakle u crkvi da govori jedan akademik. Već počelo opelo, već nameštena nalonja za govornika ali govornika nigde. U zao čas javiše da je govornik bolestan. Uzmuva se odbor za sahranu: šta će sad? Sremac je bio akademik i zar ne bi bila bruka da se sahrani a bez pozdrava i govora od strane Akademije.
Razlete se odbor za sahranu kroz publiku i poče da traži akademika. Ma kakvog, samo neka je akademik. Za čas pa prohujaše kroz publiku reči:
„Traži se akademik, traži se akademik!“
Najzad pade nekome na pamet srećna misao te zovnu mene i reče:
„Slušajte Ben-Akiba, uzmite brzo fijaker i trčite po varoši pa nađite kakvog akademika. Opelo će dugo trajati, stići ćete.“
„Ta da, stići ću“, rekoh ja, „ali, molim vas po čemu ću ja poznati ko je akademik a ko nije?“
„Eh, bože moj, pa valjda toliko dobro oko imate, to se da poznati.“
„Dobro!“ rekoh, sedoh u fijaker i udarih u lov na akademike.
U Knez-Mihajlovoj ulici vidim jednog čoveka. Sa svim običan čovek, nit velika kosa, nit veliko čelo, niti klasičan nos. Da li je Bože akademik ili nije?
Ajd da bacim sertme, pomislim u sebi, šta znam možda će ovo biti dobar lov i zaustavim ga.
„Izvinite molim vas, jeste li vi akademik?“
„Ja?“ učini čovek i razgorači oči, „ja je l’ te?…“
„Pa da…“
„Ovaj… ja nisam“, reče čovek zbunjeno, „al’ imam sina u drugoj godini“.
„U kakvoj drugoj godini?“
„Pa Akademije.“
„A tako, e molim vas pozdravite vašeg sina. Zbogom.“
„Hvala. Zbogom gospodine!“
I fijaker opet udari u trku, a ja kao kobac merkam levo i desno ne bih li ulovio kog akademika.
Najzad sretoh jednog, baš onako neobičan čovek na oči. Visoka čela, pametnih očiju, krupnih odlučnih koraka. Ako ovo nije akademik a ono ne znam ko je.
Zaustavim kola i bacim sertme.
„Gospodine… ah, za vas sam pošao, molim vas sedite u kola…“
„Ali ja vas ne razumem gospodine“, uze on da se brani.
„Jeste li vi akademik?“
„Nisam, ja sam bakalin.“
„Bakalin? To nije moguće.“
„Ta šta nije moguće, kao da ja ne znam šta sam.“
„Ne, ne to nije moguće.“
„Molim vas lepo, eno mi firme: ‘Kod friške morune’.“
„Kod „friške“?“
„Jeste gospodine, a možete čitati i moj oglas koji sam na osnovu paragrafa 14. trgovačkog zakona dao u ‘Srpske Novine’.“
„Hvala, čitaću, čitaću tu vašu pristupnu akademsku raspravu. Zbogom, izvinite ako sam vas što uvredio.“
„O molim, samo upamtite, kod ‘friške morune’.“
„Hvala, upamtiću.“
I opet sedoh u kola te u trk loveći akademika. Sreo sam još i jednoga profesora, koji znam da bi se obradovao i da bih mu zasitio sujetu već i time što bih ga samo zapitao da li je akademik. On bi to pričao na pivu za profesorskim štam-tišom, on bi to pričao u školi izmeđ časova, on bi to gledao ma kako da uplete i u svoje predavanje.
„Idem ja tako jedan put ulicom“, pričao bi profesor, „a jedan gospodin siđe s fijakera, priđe mi učtivo i upita me: ‘Jeste li vi, gospodine akademik?’ — Kad mu ja rekoh da nisam, a čovek se čisto iznenadi i reče: ‘Ta nije moguće?’“
Znao sam ja da bi profesor to jedva dočekao da sam mu prišao pa zato baš nisam ni hteo. Jurio sam dalje i sreo opet jednog koji je morao biti akademik. Ćelav, nosi naočari, nabrale mu se bore na čelo i uopšte pravi utisak čoveka koji misli u ime cele Kraljevine Srbije. Ako ga sad nisam našao, neću ga nikad ni naći.
Zaustavim kola i priđem mu odmah:
„Jeste li vi molim vas akademik?“
„Kako?“ zapita začuđeno.
„Traži se jedan akademik, jeste li vi slučajno?“
„Nisam, ali ja na to i ne pretendujem.“
„Uh, vi ste me rđavo razumeli, ne traži se neko da bude izabran za akademika, to je bar lako. Uzme se šematizam pa prvi profesor filologije na koga se naiđe izabere se za redovnog člana. Dakle ne traži se neko da bude izabran nego neko koji je već akademik.“
„E, izvinite, ja nisam, ja sam poštar. Al’ ako mislite da bi trebalo što za mene učiniti, onda molim vas neka Akademija Nauka poradi da mi se da klasa, jer krajnje je vreme da se naša poštanska služba reorganizuje i uredi.“
„A to će se postići kad se vama da klasa?“
„Pa da zaboga, zar niste primetili da naši poštari uvek uoči takvog poštanskog ukaza pišu, kako je krajnje vreme da se poštanska struka reorganizuje?“
„Jest, jest, imate pravo. Govoriću Akademiji da se zauzme za vas. Ali sad me izvinite, u poslu sam, žurim.“
I kočijaš ošinu konje pa trkom prođosmo kroz Beograd. Ja se premeštam samo s levog sica na desni i s desnog na levi, i uzvikujem mimoprolazećoj publici:
„Traži se akademik, traži se akademik.“
Najzad me jedan gimnazist zaustavi.
„Izvinite, gospodine, ja bih rekao da postoji jedan.“
Ščepah dečka obema rukama, zagrlih ga suznih očiju i počeh da ga ljubim:
„Govori, govori spasioče moj?“
„Pa g. Giga Geršić.“
„G. Giga?“
„Jeste.“
Ja se pljesnuh po čelu, udarih u uzbuđenju šamar kočijašu, kočijaš u uzbuđenju udari nogom konje u slabinu; projurismo kao furije kroz Beograd i sručismo se pred g.Giginom kućom.
„Gospodine, vi ste akademik?“
„E, boga vam“, veli g. Giga, „a ko se to setio?“
„Ta Akademija se Nauka svakojako nije setila.“
„No, to sam i mislio.“
„Spasavajte situaciju.“
*
Ja neću dalje da vam pričam šta je bilo i kako je bilo. Svi znate. G. Geršić je dojurio u crkvu, pred crkvenim vratima zapitao je samo:
„A molim, ko je umro!“ A za tim je odmah stao za nalonjom i — spasao Akademiju.