Ja do sad još nisam video dva sata koja jednako rade, onako isto kao što nisam sreo dva čoveka koji jednako misle. Nije to samo kod nas, tako je to na celom zemnom šaru. Zapitajte trojicu iz vašeg društva kad je na vašem satu tačno pet, koliko je sati i videćete da će kod jednog faliti dva minuta do pet, kod drugoga je pet i četvrt a kod trećeg prošlo sedam minuta preko pet.
Obratite se u tom slučaju našim javnim satovima koji vam pokazuju tačno vreme u Beogradu i vidite da je na Upravi Fondova četiri i po, na Narodnom Pozorištu pet i dvadeset minuta a na Sabornoj crkvi četiri i četrdeset minuta. I to na Sabornoj crkvi na onom satu koji gleda u Mitropoliju a na onom pozadi njega, okrenutom varoši četiri i sedam, na onom što gleda na Kalimegdan ravno četiri, a na satu pozadi njega, onome što gleda na varoš kapiju, ravno pet. I sad, ko će tu da mu razabere koliko je sati.
Ali najzad, to i ne menja mnogo stvar, niti je tako važno što se naš sat ne slaže sa satom vaših prijatelja ili sa satovima Uprave Fondova, Narodnog Pozorišta ili Saborne crkve. Niti je šteta ako zbog toga zadocnite na predstavu pozorišnu, niti je neobično ako donesete Upravi Fondova otplatu pošto su činovnici već izašli iz kancelarije, niti je čudo ako ne odete na službu u Sabornu crkvu.
Ali ima jedan sat, za nas ženjene naročito merodavan, sa kojim se naš lični sat ne može nikako da složi. To je kućevni sat.
Kad pođete od kuće ujutru a vi naročito udesite vaš sat da ide u minut sa onim kućevnim. Na podne, razume se slučajno, vi dođete u pola jedan na ručak. Sretnete ženu, vidite ljuta kao ris, pogledate vaš sat, vidite pola jedan, pogledate kućevni sat, vidite jedan sat. Izmakao za pola sata.
I onda vam žena donese supu i, razume se, tresne supšislu o astal, pa počne:
— Ovo, Joco, ovako više ne ide. Niti je ovo supa kao što su druge supe, niti je ovo ručak kao što su drugi ručkovi. Čitav sat ima kako sam ja izmakla, eto sva je uvrila. Rimflajš se osušio kao pršuta, ovo ovako više ne ide. Ili dođi kao čovek na ručak ili mi kaži pa da prestavim ručak u jedanaest sati.
Šta ćete, pijete onu supu kao vodu, reckate rimflajš perorezom i ćutite. Sutra dan kad pođete od kuće vi opet navijete sat sa kućevnim satom, da vam se ne bi desilo ono što je bilo juče, vi požurite pa odete kući u pola dvanaest. Zatečete ženu opet ljutu, preseče vas pogledom kao krvnika, pogledate u svoj sat vidite pola dvanaest, pogledate u kućevni sat, tek jedanaest.
I razume se, žena opet otpočne:
„Šta to sad opet znači. Čudo nisi došao u devet sati na ručak. Pa ja da imam četiri ruke ja bih mogla može biti da stignem i krevete da namestim i sobe da počistim i ručak da prestavim još u šest sati ujutru kako bi gospodinu stigao ručak u jedanaest sati, kad gospodinu padne na pamet da u jedanaest ruča.“
I vi šta ćete, opet ućutite.
I to se razume se vaš sat danju razlikuje od kućevnoga za pola sata, ali noću je razlika mnogo veća. Izađete vi na primer kao čovek posle večere a pre no što krenete udesite vaš sat u minut sa kućevnim satom. Posedite u kafani recimo do ponoći ili baš i do jednog sata po ponoći i dođete kao domaćin čovek kući. I onda razume se, počnete da se svlačite uz muziku. Vi znate, oni glumci na bini oblače se za vreme sviranja muzike a nama glumcima braka svira muzika za vreme svlačenja.
„Pa molim te šta je to? Šta to znači doći u dva sata kući, u doba kad samo beskućnici dolaze. Ja ne mogu tebe već da razumem više; kako te nije od sveta sramota da sediš do ovoga doba. I t. d. i t. d.“
Pogledate u vaš sat, tačno jedan, pogledate u kućevni sat, dva i pet minuta. Šta ćete, dunete u sveću pa zarijete glavu u jastuk i pokrijete se jorganom preko ušiju.
I to noću je razlika za čitav sat na vašem i kućevnom satu, kad vi sami sa ženom živite u kući; ali ako je tu u kući i tašta, onda ta razlika ide u beskrajnosti i nikad ga majci ne možete uspeti da vaš sat udesite sa kućevnim satom. Uvuče se neka đavolja sila u kazaljke te trče oko sata, kao valcer da igraju. Časkom prođe ponoć, časkom svanu.
Ili sam se ja nosio time da udesim satove, ili sam ja podešavao, pa ništa. Na mom satu podne na kućevnom dva po podne, na mom satu ponoć na kućevnom tri po ponoći.
Najzad, nije mi ostalo ništa drugo, nego da se oduprem silom sili. Ja proglasim moj sat za tačan i to kategorički proglasim zahtevajući da se sve u kući upravlja po mom satu.
„Ali kućni sat radi po Upravi Fondova“, veli žena.
„Ne valja.“
„Ja sam ga jutros doterala po Sabornoj crkvi“, veli tašta.
„Ne valja.“
„E pa šta valja?“
„Valja ovo, samo moj sat valja.“
„Tako. A po kome satu, molićemo zete, navijate vi vaš sat, da znamo i mi da navijemo svoj.“
„Ovo je srednje-evropsko vreme, po tome vremenu upravlja ceo obrazovan svet“, grmnem ja i učini mi se da su te dve strašne reči „srednje-evropsko vreme“ učinile silan utisak.
„Pa dobro“, veli tašta kao malo primirena, „dobro onda ćemo se i mi upravljati prema srednje-evropskom vremenu“.
„Pa jeste“, dodaje žena, „i mi ćemo se upravljati prema srednje-evropskoj modi“.
I zaista, upravljale su se. Dođem ja sutra dan na ručak, supa slana kao da je sa morskom vodom kuvana i cušpajz zagoreo pa se sav ulepio za rantljiku.
„Šta je ovo, kakav je ovo ručak?“ izderem se ja.
„Pa to je, zete, srednje-evropski ručak“, veli tašta pakosno.
Dođem uveče malo docnije kući, zatečem u mom krevetu jorgan bez čaršava.
„Šta je ovo, kakav je ovo jorgan?“
„Bože, zete“, odgovori sa svim blago i slatko tašta, „pa zar ne poznaješ, pa to je srednje-evropski jorgan“.
Sutra dan ja bogme poprilično zadocnim na ručak. Zadržim se tako u društvu skoro do pola dva pa tek krenem kući. Kod kuće ne zatečem nikog i ništa, ni ručka, ni ženu, ni taštu. Devojka mi veli: otišli su kod neke tetke na ručak.
Poduzme me bes razume se i požurim u poteru. Jedva ih nađem i odmah s očiju napadnem taštu:
„Šta to znači, kakva su to posla. Najzad ne marim za vas, vi ste tašta i to je upravo vaš poziv u životu, da terate inat zetu. Ali moja žena. Kakva je to žena, molim vas, koja ostavlja i kuću i muža bez ručka i ide u rodbinu da ruča. Kakva je to žena molim vas?“
„Pa to je srednje-evropska žena, dragi zete“, veli tašta i smeška se pakosno.
I posle toga, šta mi je ostalo nego da se pomirim sa sudbinom. Morao sam da se upravljam prema kućevnom satu, morao sam da priznajem da je tri kad je dva u stvari ako hoću da izbegnem srednje-evropske komendije po kući.
Je l’ te da se i vama to dešava? Priznajte da je i kod vas stariji onaj kućevni od vašeg džepnog sata.