Pale su prve hladne kiše i duhnuo je ladan vetar — jesen je tu na pragu.
Po svemu se poznaje da je jesen blizu. Vide se gornji kaputi iz špajzova; opravljaju se amreli, kuva se paradajz i pekmez, mažu se lanjske kaljače zejtinom da malo omekšaju; kupuju se priznanice za oficirska drva, meće se turšija i obrazuju se odbori za priređivanje zimskih zabava.
Ja sam već ušao u šest odbora za priređivanje zabava i to:
- U korist odojčadi;
- U korist nahočadi;
- U korist prestarelih;
- U korist postradalih;
- U korist poplavljenih;
- U korist onih koji trpe oskudicu u vodi;
I već Bog će ga sveti znati u čiju sve korist, jer i ja neumem više da upamtim. Razume se da me to dovodi u užasnu zabunu i nepriliku. Sazove se na primer sednica odbora za priređivanje zabave u korist onih koji trpe oskudicu u vodi, ja se pometem i mislim da prisustvujem sednici odbora za priređivanje zabave u korist odojčadi. Uzmem reč i počnem ovako:
„Gospodo, ja mislim da ćemo mi njima najbolje pomoći, ako od prihoda koji ćemo dobiti na zabavi, nabavimo što više sterilizovanog mleka.“
„Ta ne, zaboga“, upada mi u reč predsednik, „njima na prvo mesto treba voda“.
„Ja to sasvim razumem“, branim se ja, „svakojako da je kupanje jedan vrlo važan uslov za njihovo razvijanje, ali…“
„Vi nas niste razumeli“, buni se predsednik, „njima treba najpre voda za piće, čitav jedan kraj pati od oskudice u vodi za piće“.
„A, pardon, zar ovde nije reč o odojčadi?“
„Razume se da nije!“
I tako se ja jedva obavestim i uđem u debatu.
Ili mi se i obratno desi. Odem na primer na sednicu odbora koji ima da priredi zabavu u korist nahočadi, a mislim da sam u odboru onih u korist prestarelih. Uzmem reč i počnem:
„Gospodo, ja sam donekle čak i protivan ovom potpomaganju. Za vreme svoga dugoga života, oni su trebali i sami postarati…“
„Ali, kakvoga dugoga života, ni jedno nije starije od tri godine.“
„Pa o kome vi govorite?“ pitam ja.
„O nahočadima.“
„A, pardon, ja govorim o prestarelima.“
I tako u opšte mora nastati zabuna kad čovek uđe u šest odbora. Ali šta ćete, jesen je tu, jesen je već na pragu.
A tek kako je ta jesen brzo doletela gospodin Stevi, sa kojim on ulazi i u jesen svoga života.
Još prošle godine pojavile mu se bele vlasi više levog uveta. Ja sam se cele zime čudio zašto on nosi šešir nakrivljen na levo uvo, kad sam ga znao od pre da je važio kao ozbiljan čovek, pa nije trpeo ni drugog kad je video da nosi tako lolski šešir.
Letos je razume se šišao kosu sve do glave i dokazivao svakom redom kako je to vrlo zdravo.
A sad kad su nastali ladniji dani te se mora malo duža kosa nositi, rešio se na jedan odvažan korak. Otišao je i kupio farbu za kosu.
Juče se prvi put ofarbao. Nije bio zadovoljan jer mu je kosa izgledala prilično crvena, ali mu je apotekar koji mu je prodao farbu, objasnio da tek pošto tri četiri puta ofarba može kosa postati sa svim crna. Ofarbao se pa, osećajući se podmlađen, izašao lepo u šetnju.
A jesen kao jesen. Bilo je donekle lepo, tako da ni amrel nije poneo, pa ujedanput zalila kiša. Korača krupnim koracima gospodin Steva da se što pre dočepa ili kuće ili amrela. Pa idući tako, na jedanput oseti niz čelo mlaz. Pipne prstom i vidi da je taj mlaz braun. Možete misliti kakva ga je zla slutnja spopala. A mlaz sa čela, pa izmeđ obrva te niz nos a s nosa kroz brkove, krivudajući kao reka ovamo i onamo i primajući usput mnoge pritoke, dodirne i gospodin Stevine usnice. U tom momentu gospodin Steva oseti neki vrlo prijatan ukus. Pipne se za uvetom, po vratu i vidi da se to po celoj glavi razlila slatka braun-farba.
Dojuri kao bez duše kući a žena se zaprepasti kad ga vide ofarbanog.
„Lizni ovo“, izdra se gospodin Steva još s vrata.
„Ju, šta da liznem, crni Stevo“, zgrane se žena.
„Lizni mi nos!“
„Ta šta ti je, da od Boga nađeš. Gde si ti još video ženu da liže mužu nos.“
„Ama nije to, brate“, jada se gospodin Steva, „nego vidi je li ovo farba, ovo brate nije farba“.
I žena grešna liznu gospodin Stevin obraz, pa se tek prekrsti.
„Šta je?“
„Pa ovo je Šondina čokolada.“
„Šta kažeš?“ zgranu se gospodin Steva.
„Jeste, tako mi deteta moga.“
Odmah donesoše kutiju i zbilja, uveriše se da je to bila Šondina čokolada. A svemu tome baš i jeste bilo krivo ono dete u koje se majka klela tvrdeći da je to Šondina čokolada. To dete, to je gospodin Stevina ćerka, kojoj ima punih šesnaest godina i u koju je onaj praktikant u apoteci zaljubljen. Nije ni čudo što je dečko bio rasejan kad je video oca svoje mile i drage.
*
Eto to se prekjuče desilo, na ovoj prvoj jesenjoj kiši. Ne pričam vam ovo na pamet, već sam svojim rođenim očima sve to video. Nisam video kad je gospodina Stevu lizala žena, ali sam ga ssreo onako ofarbanog. Izgledao je kao Otelo, samo braun-Otelo.