Badava, Beograd s dana u dan postaje svetska umetnička varoš. Eto, najpre je bio neki Knajzel; svirao je Paganinija na jednoj žici i beogradski evreji bili su grdno oduševljeni njime. Dokazivali su, ubeđivali su, pisali su, kako je to najveći umetnik na svetu i topili su se slušajući ga.
Pa je onda došao Ondriček. Bože kako je silno kucalo kobasičarsko srce panu Rosuleku i panu Novotnom. Svirao je Paganinija na četiri žice, mi smo uživali, braća Česi su se topili i uzvikivali:
„To jedni umetnjik, nema taki jošte jedni umetnjik!“ i aplaudirali su burno.
Za tim je došao neki Karidis koji je imao posla sa svima carevima i kraljevima ovoga sveta, sa kojima se on još i dan danas dopisuje. Bože, jedva jednom iz Atine jedan umetnik! Možete misliti kako su se zagrejali srca raznih Đorđevića, Dimitrijevića, Sotirovića itd. itd. koji su tim prezimenima prikrili svoja porekla a čiji su se preci zvali ćir Guša, ćir Bendža, ćir Luča itd. I kako je tek njima Kirios Karidis izgledao veliki čovek kojega Srbi „ne razumu dovoljno“.
I tako se iz dana u dan ređaju umetnici za umetnicima a naš Beograd, s onom jednom jedinom salom, iz dana na dan sve više liči na veliku umetničku varoš. Ako je to preterano zbog Knajzla, Ondričeka i Karidisa a ono dolazak današnjeg našeg gosta Novelia, velikoga, svetskoga umetnika, polaskaće Beogradu bar pred stranim svetom ako ne pred nama samim.
Njemu nije bilo potrebno ni reklame, njemu se ne raduje ni jedna beogradska narodnost posebno, on nam pripada svima; njime ćemo se svi podjednako oduševljavati. Ono biće i međ nama ko će se više a ko manje oduševljavati; prirodno je da će Sima Garma, Inkiostro, Spira Kalik, Bogoboj Rucović, Antonio Gortano, Marko Murat i Dalasta, stari Italiano nadmašiti sve ostale oduševljenjem, ali njih ne računam ni u kakvu posebnu narodnost.
Danas su beogradski heroji dana Dr. Milan Mirković i Noveli, ni o čem se više danas ne govori do o zajmu i o „Aliluja“. O zajmu već svi znamo što znamo, i ta će se predstava tek kroz koji dan odigrati u Narodnoj Skupštini, govorimo dakle o drugoj predstavi, o Noveliu, o heroju današnjeg dana.
Nije njegovo današnje gostovanje uzrujalo samo naše literarne i umetničke krugove; doprli su ti talasi i do naših mirnih domova i od toliko dana već Noveli se pominje po žurovima, Noveli za ručkom, Noveli za večerom. O, koliko je već brižnih oceva ili prezaduženih muževa opsovalo u duši Novelia i poželelo mu da skra vrat, pa da se više ne seti da dođe u Beograd.
Evo nekoliko beležaka iz naših domaćih arhiva a povodom dolaska Novelievog.
*
„Joco, kazala sam ti već i nemoj mi se praviti gluv. Kad može Savka Radina… i šta je jedan Rade prema tebi… pa kad ona može, hoću i ja…“
„Ali, šta hoćeš?“ pita zabrinuti Joca.
„Hoću u pozorište.“
„Pa jesam li te vodio na ‘Put oko zemlje’, šta hoćeš sad?“
„Hoću da gledam ovaj komad?“ veli odlučno ona.
„Pa dobro… kakav komad… šta se to igra, kad si se toliko uskopistila?“
„Igra se Noveli, sa povišenim cenama.“
„Ne mogu, ne mogu Perso“, zgranu se Joca, „igraće Noveli i drugi put ali sa povišenim cenama ne mogu. Zamisli Perso, Noveli sa povišenim cenama, drva sa povišenim cenama, meso sa povišenim cenama… ne mogu… ne mogu!…“
*
„Je li odobrena?“ pita ljupko gospođa Sofija još na vratima gospodina Stanka.
„Nije ni bilo večeras cenzure“, odgovori brižno gospodin Stanko.
„Pa? Kako ćemo sad?“
„Pa, biće cenzura u ponedeljak.“
„Ponedeljak?! Bože, Stanko, a sutra već moramo da izvadimo ložu…“
„Ta, možemo i u ponedeljak.“
„Ama, kako možemo u ponedeljak kad Noveli daje svega dve predstave. Moramo, moramo naći novac.“
„Ja ne mogu a ti nađi ako možeš. Založi što tvoje.“
„Šta imam đavola da založim, pa zar ne znaš da sam zbog samostalske zabave založila brazletnu jer smo na tu zabavu išli lično, pa smo zbog radikalske zabave založili prstenje, jer smo na tu zabavu poslali dobrovoljni prilog. Nemam sad šta više da založim. Aha, znam — doseti se hitro gospođa Stanka — otići ću majku da zamolim da mi pozajmi njen biserni groš da se kaobajagi zakitim njime na predstavi u pozorištu… založićemo ga i kad dobiješ na menicu izvadićemo ga. Je li, je li, slatki moj.“
Pa, tako je i bilo.
*
„Marko, bogati, bilo ti pravo il’ ne bilo ali za ovu predstavu moraš uzeti kartu.“
„Ali, zašto moram“, iščuđava se gazda Marko, „ko kaže da moram, gde piše da moram?!“
„Zaboga, pa da izvedemo dete, ako ga sad nećeš izvesti, a ono kad ćeš. Danas je najbolji svet u pozorištu, sve što je najfinije u Beogradu, biće večeras u Pozorištu“, nastavi ubedljivo gospođa Stana.
„Ama, Stano, ostavi se, biće i drugi put, zar baš moramo ovu predstavu gledati?“
„Ovu i nijednu drugu, Marko. Zašto si tolike pare skrao da nam Zora nauči nemecki, nego zato…“
„Ali zašta?“
„Pa Noveli igra na stranom jeziku, pa će svet videti da je i naša Zora vaspitana i da zna strane jezike.“
Gazda Marko sleže ramenima.
*
„Pajo, ili ću umreti ili ću večerašnju predstavu gledati. Ne moramo letos u banju, ne tražim ti novu haljinu, pokrpiću se kako znam i kako već dolikuje jednoj dobroj domaćici da se pomogne; ako hoćeš neću ni jesti ništa ali… razvezla gospa Mica i spopala kao osica Paju u predsoblju.“
A on nešto turoban, danas mu rok a uz to saopštili mu da je protestvovana i jedna menica na kojoj je „poslednji“.
„Ne… ne… Pajo… ja te neću ostaviti na miru, ja bih svisla, ja ne znam šta bih radila…“
„Ćut!“ izdra se Paja kad mu dosadi.
„Ah, ti si danas još i grubijan, no tom se nisam nadala. Ali poznajem ja tebe dobro, ti hoćeš tim grubijanstvom samo da se izvučeš da me ne vodiš. O, varaš se, varaš se, Pajo, ja ću plakati i plakaću sve dotle dok me ne spopadnu grčevi, i tada će te doktor mnogo skuplje koštati. Bolje je, Pajo, lepim; ja hoću da vidim Novelia; ja hoću da gledam ‘Aliluja’. ‘Aliluja’, Pajo, hoću da gledam ‘Aliluja’…“
„Ćuti, Aliluja ti tvoga!“ izdra se opet gospodin Paja i, kako ju je opsovao crkvenskim jezikom, smatrao je za potrebno da upotrebi i crkvensku stvar, te se na njena leđa spusti njegova ripida.
„Eto ti Aliluja, otpevaj sad Amin!“ toliko još reče, jer i ona ućuta.
Da li će ići večeras u pozorište ne znam.