Pre jedno mesec dana naše lepe Terazije izgledale su, Bože me prosti, kao ono mrtvac koga lekari po tužbi familijinoj da ga je žena otrovala, sekciraju i barataju mu i po grudima i po trbuhu. Razrivene, izbušene i isečene Terazije, da ti je žao pogledati. Tamo „Rosija“ zavatila pa prodrla duboko u zemlju, kao da je izaslala ekspediciju iz kakvog Vernovog romana da kroz sredinu zemljine lopte prodre na severni pol; ovamo opet Glavinić iz pažnje prema Smiljaniću odborniku, zario da gradi novu kaldrmu pa digo ruke te mnogi mislili da je to društvo za kanalizaciju otpočelo rad na sred Terazija, a u skveru, onome kočijaškome skveru, zakopali opštinski inžinjeri neki temelj i polažu kamen temeljac.
Stojimo nas dvoje i razgovaramo a osluškuje nas fijakerista br. 46.
„Pa zar će se položiti temelj bez svetkovine?“ pitam ja.
„A to ne verujem“, veli moj prijatelj, „gde bi imalo smisla polagati temelj bez svetkovine. A posle i našta opštini onoliki barjaci, podijumi, tribine i vatrogasci nego tako, za svetkovine.“
„Možda će se i naknadno proslaviti“, velim opet ja.
„Neće gospodine, dodaje fijakerist br. 46.“
„E, neće, a zašto?“
„Pa tako, gospodine, neće biti svetkovine, jer to se pravi ono…“
„Koje ono?“
„Pa ono znaš… kako da kažem, stanica…“
„Stanica? Valjda za tramvaje?“
„Nije, gospodine, nego onako, kad ti je daleko kuća pa ideš s piva ili… pa znaš, ono što moraš da zapušiš nos…“
„A!“ učinih ja.
„A!“ učini i moj prijatelj.
Prisetimo se.
Dakle bez svetkovine, tiho, nečujno, podići će opština pisoar i to na Terazijama, odakle ga je pre neke godine skinula. Niko i ne sanja da će time biti skinuto sa dnevnog reda jedno opštinsko pitanje, koje duže traje no pitanje o kanalizaciji.
Dakle, jednoga dana odavno još ukazala se u Beogradu potreba za javnim pisoarima. To jest, ta je potreba uvek postojala, nije se ona tek jednog dana ukazala ali tog dana, građanska svest pobedi predrasude i opština reši da podigne pisoare. Bilo je razume se odbornika koji su bili i protiv. „Kome se pisoariše — uzvikivali su oni — nek ide svojoj kući. Nismo još zadovoljili preče potrebe“. Ali je bilo i odbornika koji su energično zastupali potrebu istih, dokazujući da pisoari, ako baš i ne spadaju u „životne namirnice“ a ono su ipak potrebni jednoj prestonici, ako ni zbog čega a ono „zbog stranaca“.
„Stojte koj put ceo dan na prozoru za vreme velikog posta“, uzvikivali su privrženici pisoara, „pa da vidite kad čovek navali pa oće u tuđu kuću, niti te pita: jesi li ti gazda ili nisi; dozvoljavaš li ili ne dozvoljavaš; nego rune u kuću, pa zamakne u avliju iza šupe!“
Kako se dalje već vodila debata, Bog će ja sveti znati, tek „privrženici“ pobediše i tad se izabra komisija da odredi mesta gde da se podignu pisoari. Odrediše najpre Terazije i tu se podiže jedan, pa odrediše ovamo, pa onamo i tako namiriše oko desetak mesta. Taman dosta i da se okiti prestonica a dovoljno i „za strance“ i da nam budu blagodarni i da se možemo ponositi pred njima.
Jest, ali sad nastade revolucija iz tiha. Prvi pisoar podignut pred kućom jednog odbornika, drugi opet blizu kuće državnog savetnika, treći…
„Nije meni što je pred mojom kućom“, žali se odbornik, „glasao sam za pisoar pa neka bude, ali brate imam devojke u kući i naš svet još nije vaspitan za pisoare, on se još na ulici otkopčava… ne ume da uđe kao čovek pa i da izađe kao čovek…“
Gospodin državni savetnik opet se žali što mu vlaga silazi u temelj; drugi opet odbornik kuka, spremio veli krasnu zimnicu ali mu se podrumski zidovi okitili šalitrom pa mu izgleda podrum kao čarobna pećina iz „Hiljadu i jedne noći“ a zimnica, ne pitaj, dobila neki miris kao „na promincle“. Nije da se jede a žalost je da se baci.
I počeše onako istija, oni isti koji su glasali za pisoare, da intrigiraju protiv istih. Najpre tiho, pa onda energičnije, dok se ne dosetiše kako će i šta će. A i našto su novine no da se kroz njih napadne što je za napadanje i osudi što je za osuđivanje.
I prvi poče onaj odbornik što ima devojke u kući. Napisa nekoliko toplih patriotskih reči kao izraz povređenog rodoljubivog bola što je podignut pisoar na sred „Terazija“ na mestu: „osveštanom mestu gde je đakon Avakum izdanuo na kocu, za krst časni i za veru pravoslavnu“. Taj se natpis završavao ovim rečima: „Mi neblagodarno potomstvo i ti bedna upravo opštinska, mesto da na tom mestu dižeš piramide i spomenike, dižeš pisoare na ovom parčetu zemlje koje je pokapano Avakumovom krvlju“.
Kad to pročita državni savetnik, on taki nađe leka svojim „fajktičavim“ temeljima. Njegov članak je počeo sa: „Pridružujemo se protestu ovoga čestitog brata Srbina. Nije ta pogreška učinjena samo prema Đakonu Avakumu nego, uzev u obzir da nije tačno ono mesto koje je Gliša Vozarević označio kao spalište Sv. Save, već da je to mesto prema novijim ispitivanjima ovamo mnogo bliže, negde u blizini kuće državnog savetnika gospodina R. — onda zamislite, „kakav je greh učinila opština podigav pisoar, tu na tom osveštanom zemljištu. Pa neka se baš i dokaže da nije baš tu spalište, ali prema našem najskromnijem mišljenju pisoar ne sme biti nigde ni u blizini toga mesta“.
Sad se doseti jadu i onaj odbornik što mu podrum izgleda kao čarobna pećina iz „Hiljadu i jedne noći“ a što mu zimnica miriše na promincle, te uskliknu kroz novine: „Ko ne poštuje svoje pretke ne zaslužuje ni da ih ima. Knez Sima Marković je junački poginuo u sred Beograda gde mu je dželat odsekao glavu. I na tome mestu, ili bar u blizini toga mesta, opština beogradska mesto spomenika…“ itd.
I opština se nađe u zapari, šta će ako ovaj rodoljubivi pokret uzme maha i — jedne noći nestade svih pisoara beogradskih i jednog dana za tim, opština odredi komisiju da pronađe koja mesta u Beogradu nisu istorijska te da bi se pisoari mogli dići.
Komisija je radila dugo (čudno mi čudo, kao da opštinska komisija može brzo nešto uraditi) i najzad podnela referat koji je glasio:
„‘Svaka stopa zemlje u Beogradu natopljena je krvlju naših predaka; pod svakom stopom u Beogradu leže kosti naših predaka (u ovoj komisiji nije bio prota Milan Đurić); nad svakom stopom zemlje u Beogradu trebalo bi podići spomenik; ni na jednoj stopi zemlje u Beogradu nebi smeo biti pisoar, te bi, prema mišljenju komisije trebalo čak ukinuti i pisoare po privatnim kućama a opštinskih deset pisoara, porušenih sa dosadanjih mesta, podići na Adi ciganliji kao jedinome mestu na kome ni jedna stopa nije istorijska’.“
Možete misliti da posle ovakvog referata, koji je pretio čak da ukine i pisoare privatnim kućama i da 65.000 stanovnika beogradskih uputi na Adu ciganliju, opština beogradska nije smela ništa više preduzimati.
I referat i opštinski pisoari, odoše u opštinsku arhivu i sad tek, posle toliko godina, tiho, nečujno, bez ikakve svetkovine pri polaganju temelja, izniče ova gvozdena kućica na Terazijama.