Ko se ne seća onoga srećnoga doba u detinjstvu, kad uzmeš čistu šnuftiklu pa joj skupiš četiri kraja te napraviš malu boščicu, za tim uzmeš parče kanapa ili, da bi lepše izgledalo, nađeš korpu gde stoji očev prljav veš pa izvučeš onu belu pantljiku, i onda pođeš od kuće do kuće i gde god koju majku sretneš a ti joj vežeš nogu i poljubiš ruku.
Koliko puta sam poželeo, kad sam odrastao, tu nevinu dečiju zabavu.
Jedanput, sećam se, desio mi se i maler. Sakrio sam se pod trpezarijski sto jedne mlade komšike očekujući da sednu za večeru. Pa kad su seli a ja pogrešio pa vezao muža mesto ženu. Tako sam ja bio u detinjstvu vaspitan da po nogama nisam umeo razlikovati pol, nego po glavi, po brkovima i frizuri. Ja mislim da mi se danas taj maler već ne bi mogao desiti.
*
Jutros sam sreo malog Paju rasplakanog. Puna mu šnuftikla oraja, smokava, lešnika, urme, pa opet plače.
„Šta je dušo, što plačeš?“ pitam ga ja roditeljski.
„Isterala me gospođa Kaja“, odgovori on.
„Kako te isterala, to ne može biti?“
„Jeste“, poče Pajica iskreno, „otišao sam da je vežem a ona mi kaže: idi do đavola, vezana sam ja i kamo da se nađe ko da me odreši pa da mu kažem fala.“
*
Sreo sam i Dušančića. Mesto obične maramice uzeo onu kojom njegova majka povezuje glavu.
„A gde ćeš ti Dušančiću?“
„Pa idem da vežem.“
„Koga?“
„Idem da vežem ‘Materinsko Udruženje’.“
*
Već devet sati i narodni poslanici vrve u Narodnu Skupštinu. Izgleda mi da svaki drži desnu ruku u džepu prikrivajući tamo neki predmet. Baš ne mogu, moram koga upitati:
„Ama, prijatelju, šta vi to nosite u džepu?“
„Pa… ovaj…“ poče on da uvija, „pa materice, danas su materice, pa ovaj mi nosimo svoj glas za zajam u džepu kojim ćemo vezati — majku Srbiju“.