Polaženik je vrlo lep narodni običaj. On o Božiću ujutro prvi ulazi u kuću i drži se da donosi sreću. Polaženik ponese u ruci žito, pa kad nazove s vrata: „Hristos se rodi!“ pospe iz ruke žitom po kući a iz kuće ko pospe njega i odgovori mu: „Vaistinu se rodi“, pa onda skreše badnjake tj. uzme vatralj pa udari njime badnjake i najavljuje svoje želje, najzad razgrne pepeo na kraj ognjišta i onda mete novac.
Eto to je narodni običaj. Razume se da su ti običaji u svakom kraju naše otadžbine, u svakom okrugu pa skoro i u svakom srezu drugačiji. Eto na primer u krajinskom okrugu sa svim su drugači običaji. To ćemo se uveriti ako zapitamo Jocu šnajdera, jer je on rodom iz krajinskog okruga.
Joca šnajder je mlad čovek koji ima vrlo rđav kroj ali je zato vrlo dobar tenor. On radi kod kuće i to moraš mu letnje haljine naručiti još sad, decembra, ako hoćeš da ti stignu tamo druge polovine maja meseca ili prve polovine juna.
Zato je Sima opštinski kontrolor još Avgusta poručio kod njega zimski kaput te ga jedva dobio krajem Novembra. Ali za to vreme, od Avgusta do kraja Novembra, Joca je neprestano dolazio Siminoj kući radi probe.
Te je probe on održavao puna tri meseca. Ako je Sima kod kuće on proba a ako nije Sima kod kuće no samo njegova žena Savka, on opet proba. Simi je to već postala obična stvar kad dođe na podne pa mu Savka kaže:
„Bio jutros Joca šnajder radi probe.“
A valja odmah reći da je Savka ženica onako, da se pred kuma stane. Omalena, punačka a oči joj pune struje, mogla bi četvora tramvajska kola krenuti a nikad da ne bude prekida struje.
Dakle nikakvo čudo nije što je Joca šnajder tako dugo pravio kaput i tako revnosno držao probe.
Mora da mu je jednoga dana proba dobro ispala jer, i kad je kaput bio gotov, Joca je nastavio da dolazi kod Sime kontrolora.
I to se prosto čovek preobrazio, ni onaj šnajder ni daj Bože. Zaljubljen do ušiju pa kako je bio suv, sad se još više isušio, prosto da ga udeneš u iglu. Pre je imao malo četvrtasto jastuče, ono šnajdersko jastuče u koje se ubadaju igle, uzeo ga sad pa ga prekrojio, napravio jastuče u vidu srca. Pa onda, žalost ga pogledati kad kakav posao radi. Rasejan je postao pa se sav pobode dok jedan posao svrši. Dok jedno dugme sašije a on izbode sve prste te ga krv oblije.
Toliko je Joca bio zaljubljen u Savku kontrolorku.
A Sima kontrolor čovek poslen. Jednako ima posla čak na klanici. Pa po koj put se i celu noć kolje. Eto na Badnje veče nije mogao provesti kao čovek i kao Srbin kod kuće. Nije mogao ni razastrti slamu, nije mogao vikati: ko, ko, ko, ko… a za njim Savka svojim slatkim glasom: pi… pi… pi. pi. Nije mogao, morao je biti cele noći na klanici. Kad je pošao a on će reći Savki:
„Ja tek ako dođem oko sedam sati u jutru. Spremi mi vruće rakije.“
E, ali mesto u 7 Sima svrši posao u 3 sata noću te potegne kući da bar malo i prospava. Dođe lepo, te kao svaki muž, neosvrćući se na patroldžiju, lupne u prozor: kuc, kuc, kuc, kuc…
Skoči Savka na prozor i užasno se prestravi, prosto ciknu, uvuče se u sobu i tamo nastade neka lomnjava, neka zabuna i neko muvanje. Sima već na vratima, ne otvaraju ih te on već nestrpeljiv. Gurne u vrata kolenom i podvikne pa se vrata odmah otvoriše.
„Hristos se rodi, Savka“, veli Sima.
„Vaistinu!“ odgovara Savka prestravljeno.
„A šta je ovo, od kud ti Joco noću kod mene.“
Joca se pribio u jedan ćošak i čisto mu krivo što nema pri sebi šnajdersku iglu ili utiju pa da izvrši samoubistvo.
Ali Savka se brzo doseti.
„Pa sad je došao, tek što je došao, došao nam je kao polaženik. On je polaženik, Simo.“
„Jest“, dodade Joca dohvativ se grčevito te ideje, „došao sam ti, brate, kao polaženik“.
„Polaženik?“ pita Sima strogo, „pa kad si polaženik a što si go, što si samo u gaćama i košulji?“
Savka pretrnu jer je na tu sitnu okolnost sa svim bila zaboravila.
Ali se sad doseti Joca šnajder.
„Pa… ovaj… takav je običaj kod nas u krajinskom okrugu, ja sam otud rodom pa… takav je tamo običaj.“
Tada se i Sima seti narodskih običaja. On je rodom iz podrinskog okruga a tamo polaženika ogrnu guberom ili ponjavom da im se hvata debeo skorup preko godine. Dohvati Sima jednu ponjavu, baci je na glavu Joci šnajderu pa ga obori na zemlju i poče ga tući kao marvu uzvikujući jednako:
„A ovakav je opet običaj u podrinskom okrugu a ja sam otud rodom.“
Šta je dalje bilo ne znam.
*
Kao što vidite ovog Božića desilo se nekoliko nesrećnih slučajeva.