Prošao je već u veliko Božić. Jeli smo, baš smo slatko svi jeli onu pustu pečenicu i, dabome, pretovarili smo stomake. Jedva danas počinjemo da odmaramo stomake i da ih oporavljamo. Odjutros već stariji žvaću sodu bikarbonu a deca piju ricinus. U kući sve kiselo: kisela čorba, kisele paprike iz turšije, kisela žena.
Ne ostaje mi ništa drugo, do ja jedini da budem sladak. Govoriću o jednom vrlo slatkom pitanju, o našim udavačama. Ovoga meseca decembra, koji se po kalendaru zove prosinac, i pravo je da se što više govori o udavačama. Ovo je njihov mesec, one su na dnevnom redu, njih radi se priređuju na sve strane zabave koje u stvari i nisu ništa drugo do ljubavne pijace.
Kad bi mi to priznali, t. j. kad bi udavače i njihove mame to priznale, mogli bi sa svim komotno za naslove zabavama da uzmemo naslove naših pijaca. „Cvetni trg“, to bi recimo bile zabave koje se priređuju u „Građanskoj Kasini“. Nije tako velika pijaca ali je ukusna i vrlo je lepo sortirana. Zabave kod „Kolarca“ nosile bi opšti naslov „Velika pijaca“; zabave kod Votorića zvale bi se: „Zeleni venac“ a zabave u oficirskoj kasini zvale bi se recimo „Topdžijska pijaca“ i ako bi tu bili i drugi artikli.
I kad bi mi bili iskreni te bi tako nazivali naše zabave, onda bi se recimo ovakav razgovor vodio izmeđ prija:
„Boga vam, prijo, na koju pijacu vi mislite da izvedete ove zime dete?“
„Pa“, odgovara prija, „mislim jedan put dva put da je izvedem na topdžijsku pijacu“.
„Eh, lako je vama“, uzdanuće prva prija, „vi imate kauciju a ja… ne mogu, moram izvesti dete na Veliku pijacu, pa kako Bog da“.
„Pa nemoj tako“, uzeće da je savetuje druga prija, „izvedi je jedan put na Veliku pijacu, pa na Cvetni trg, pa bome i na Zeleni venac“.
„Pa jest, pravo kažete.“
Pa i pozivnice za zabave ne bi više glasile kao dosadanje. Glasile bi ovako na primer: „Tog i tog dana biće Velika pijaca. Izložiće se sve vrste robe, počev od naših domaćih proizvoda pa sve do najfinijih artikala uvezenih sa strane. Izbor ogroman, cene umerene. Isključiće se agenti (provodadžije) i prekupci“.
Nestaje pitanje: hoće li se na tim pijacama plaćati trošarina. Hoće, hoće — to su grešne tate koji će plaćati trošarinu.