Ben Akiba

Iz beogradskog života, 1905—2025.

Reforma pravoslavnog kalendara

Osim Petra Tipe i Maksima Tripkovića, bavili smo se reformom pravoslavnog kalendara još ruski Sv. Sinod i — ja.

Rusiji ne idu reforme baš tako od ruke, te ko zna hoće li se setiti kalendara. Petar Tipa i Maksim Trpković pokrvili su se među sobom, i Rusija pristala uz njih te se sad i ona pokrvila sama sa sobom, te će na posletku ostati da tu reformu izvedem ja sam.

Da bih mogao tačno izložiti svoj plan po kome bi trebalo reformisati kalendar, ja moram u nekoliko reči da navedem šta u dosadanjem kalendaru ne valja i šta bi trebalo preščistiti.

Na prvom mestu valjalo bi prečistiti pitanje sa godišnjim vremenima. Po starim kalendarima, svako je od godišnjih vremena imalo svoje mesto, dolazi najpre proleće pa leto, jesen pa zima. Ali je u tom pogledu u poslednje vreme nastao takav darmar, da se sad ne zna ni ko pije ni ko plaća. Niti je zima zima, niti proleće proleće, niti jesen jesen, ni leto leto. Niti ta vremena više znaju za red, niti idu svojim redom, nego su se pomešala, pa grune zima jula meseca, proleće decembra, jesen maja i leto januara i već kako ko dohvati.

Dakle, od godišnjih vremena treba iziskati reč: hoće li po redu vršiti svoje zadatke ili neće?

Pa onda krajnje bi vreme bilo da se izmene i mesečni nebeski znaci. Od kud na primer vodolija da označava januar; to neka bude znak za juli, kad se piju špriceri a ne za januar; pa onda i bliznake treba sa svim odvojiti, dosta je jedno dete da služi za mesec maj. Naši stari su mogli biti raskošni nekada, kad nije bila ovaka skupoća. Pa onda, sasvim sam protivan da škorpija bude znak za oktobar; ako u opšte u životu koji mesec ujeda čoveka, to je decembar kad su balovi i koncerti; tu mu slatka škorpijica zabode žaoku u srce pa ostane celog života sakat. Dakle neka škorpija bude znak za decembar. Tako isto ne znam kakvog smisla ima da znak za juli bude lav. To je mesec kad žene idu u banje a muževi ostaju kod kuće. Dakle za taj mesec nek se uzme kao znak ovan, i to ovan sa što dužim rogovima da bi što tačnije označio muža koji je ostao kod kuće. Terazije bi sa svim ukinuo, to i nije nikakav nebeski znak; od kud kantar na nebu. Moralo bi se takođe razmisliti šta bi se učinilo i sa jarcem kao vrlo neestetičkim nebesnim znakom.

Osim ovoga mogle bi se učiniti i neke izmene u samim danima. Tako na primer meni se ne dopada red dana u nedelji. Ja bih na primer ftornik sa svim izbacio, kad ga već svi smatraju za nesrećan dan i kad neće niko u ftornik da počne kakav posao. Bolje je ustanoviti dva ponedeljka ili može biti dve nedelje.

To bi bilo onako u glavnom obeležene načelne stvari o kojima bi trebalo razmisliti, a sad da pređem na samu reformu kalendara.

Po mome projektu, i na kalendar bi valjalo primeniti metarski desetni sistem. Primenjen je već za težinu, za dužinu, za meru vrednosti (novčani sistem), pa zar i kalendar nije mera, mera vremena.

I kako bi se to lepo dalo udesiti. Godina sto dana; u jednoj godini ima deset meseca, u jednom mesecu deset dana.

Razume se da bi takva kalendarska reforma imala grdna utiska na sve društvene odnose, jer bi godine bile kraće. Na primer, ako se čovek sad ženi u tridesetoj godini onda bi se ženio u 110. godini; gospođici, mlada kao kaplja, tek stigla za udaju, kojoj je sad 19. godina, bila bi tada u 69. godini.

Pa onda zamislite taštu koja u zetovoj kući doživi osamdesetu godinu, što nije nikakvo čudo jer sve tašte u zetnjevim kućama dožive duboku starost. Takva bi tašta doživela 292 godinu.

Posmrtni oglasi glasili bi ovako: „Moja dobra i neprežaljena supruga Jelka, preminu u cvetu svoje mladosti, u svojoj 96. godini“.

Ili na primer izgubi vam se dete od 11 godina (a vi već znate da se deca kod nas često gube) a vi date ovakav oglas: „Moj sinčić koji je ušao tek u četrdesetu godinu, izgubio se idući od Slavije itd“.

Pa onda i sve drugo, na primer:

  • u vojsci bi se služilo 7 godina i tri meseca i trpalo bi se u vojsku u 78. godini;
  • deca bi u prvi razred osnovne škole polazila u 25. godini;
  • punoletstvo bi bilo tek kad se napuni 78. godina;
  • činovnici do pune penzije služili bi državu 146 godina;
  • poslanički mandati trajali bi 18 godina.

Razume se da bi se tada godine pisale po načinu kako se pišu desetni brojevi. U protokol venčanih ne bi se uvodilo kao do sada: mladoženja star 52 godine, jedan mesec i dva dana; mlada stara 24 godine i 7 meseca. Nego bi ovako to bilo:

  • mladoženja star: 189,05 godina,
  • mlada stara: 87,75 godina.

Kažem vam bilo bi to vrlo lepo a kad bi se to tek na istoriju i događaje primenilo, dokazalo bi se bar da je u Srbiji jedan ustav doživeo 30 godina, da je jedna vlada trajala 20 godina i da činovnik nije bio isteran iz službe bar 10 godina.

Razmislite o ovome projektu.