Ako ste čitali onu moju statistiku o našim odborima, kojom sam dokazao da svaki Beograđanin odmah po rođenju postaje član kakvog odbora, onda vam neće biti čudno kad vam kažem da sam ja član nekakvih sedamnaest odbora. Dakle ovo što mi se desilo i što ću vam pričati, desilo mi se kao odborniku jednoga od tolikih odbora.
Jednoga me dana iznenadio i hitno pozvao predsednik jednoga humanoga udruženja gde sam bio odbornik.
„Gospodine, jutros je preminuo bogati trgovac gazda Mihajlo Stojanović. Sve svoje imanje raspodelio je na dobrotvorne ciljeve i našem udruženju ostavio je 30.000 dinara.“
„Bog da mu dušu prosti!“ odgovorih ja i čisto mi naiđe suza, suza blagodarnosti na oči.
„Dakle“, nastavi predsednik, „mi mu moramo priložiti venac i ja sam to već naručio ali, osim venca, valjalo bi i od naše strane ko god da drži govor“.
„Valjalo bi“, rekoh ja.
„Ja sam već naredio da se na društvenom stanu razvije crna zastava a umoliću porodicu pokojnika da se i pogreb zaustavi pred našim stanom gde bi se sa balkona govorila nadgrobna reč. Razume se, računao sam na vas.“
„Od kuda na mene?“
„Bože moj“, nastavi predsednik ljubazno, „pa mi smo vas naročito i uvukli u odbor radi takvih prilika, kad treba držati zdravice ili na primer dočekati goste pozdravnom rečju ili, eto vidite, ovakav slučaj. Razmislite i sami, ko bi drugi“.
Pošto me je predsednik udruženja tako ubedio da sam ja taj koji treba da drži nadgrobno slovo, dodade još:
„Ali, molim vas neka bude beseda što veća, što duža, jer zamislite, nije to mala suma 30.000 dinara.“
Razume se, i sam sam mislio da se moramo odužiti time što ćemo samu besedu što je moguće više odužiti.
I ja odjurih kući, zasedoh i počeh da pišem na dugačko. Nisam ni jednu od poznatih fraza ostavio na miru. „Pred nama leži trošno telo ali duh, duh se visoko uzneo“; „Mi zemlji predajemo samo telo gde je stanovala ona velika duša, koja je i t. d.“; „I na poslednjem času još, rastajući se od ovog sveta, pokojnik je hteo da učini svome rodu i t. d.“ — I tako dalje, i tako dalje.
Sedamnaest polutabaka sam ispisao i već završavao poznatim rečima: „Za to oprostimo se sa velikim pokojnikom, usklikom: Slava mu!“, kad odjedanput uleti u moju sobu potpredsednik udruženja sav zaduvan.
„Jeste li napisali besedu?“
„Jesam“, rekoh ja ponosno pokazujući gomilu hartije na mome stolu.
„A zamislite i… uf, mal mu ne rekoh nešto!“
„Ama kome?“
„Pa pokojniku. Zamislite, nije nam ostavio 30.000 dinara, nego 15.000.“
„E?“ učinih ja.
„Jest, sad sam čuo.“
„Pa, ako, i to je lepa suma.“
„Ne kažem ali… Da vidim kolika vam je beseda.“
Ja mu pokazah sedamnaest polutabaka.
„Pa to će trajati govor čitav sat.“
„Hoće.“
„Slušajte“, poče potpredsednik nižim i poverljivim tonom „vi ste pisali s obzirom na sumu od 30.000 dinara“.
„Razume se, tako mi je kazao g. predsednik.“
„E, pa lepo; ja bih vas sad molio da skratite besedu s obzirom na sumu od 15.000 dinara.“
„Da skratim.“
„Razume se. Učinite to.“
I potpredsednik ode a ja uzeh da skraćujem. Svako će lako pojmiti da li je lakše bilo skraćivati no pisati i — posle jednog sata truda, svedem ja besedu na jedanaest polutabaka.
Taman sam bio gotov i htedoh da danem dušom kad uleti u sobu sekretar udruženja.
„Grozno smo naseli.“
„Šta zaboga?“ prestravih se ja.
„Pa zamislite, pokojnik nam je ostavio svega 5.000 dinara. To je ovog časa g. Predsednik pouzdano čuo od jednog rođaka pokojnikovog i odmah me je poslao k vama, da vam poručim da skratite nadgrobno slovo.“
„Pa ja sam ga već skratio.“
„Ta da, zna to g. predsednik, vi ste ga skratili s obzirom na sumu od 15.000 dinara ali vas sad on pozdravlja i moli da skratite besedu s obzirom na sumu od 5.000 dinara.“
„Lepo, molim vas, učiniću i to.“
I sad sednem ponova i počnem brisati. Od devet polutabaka svedem besedu na tri i po, ko velim: dosta će biti i ovoliko za pet hiljada dinara. Čim sam svršio posao, očeknuo sam još malo da vidim neće li doći sad poslužitelj udruženja da mi javi da je pokojnik ostavio svega 1.000 dinara, te da treba još skraćivati besedu, ali poslužitelj ne dođe. Ja uzeh svojih tri i po polutabaka nadgrobnog slova i uputih se g. predsedniku. Prolazeći pored društvenoga stana opazio sam da na njemu nema crne zastave. Odmah me je obuzela neka zla slutnja. G. Predsednika zatečem, razume se, sa svim mrgodna.
„Ja sam gotov sa besedom“, rekoh.
„Jeste li gotovi?“ pita predsednik.
„Jesam“, odgovaram ja ponosito kao čovek koji je ispunio svoju dužnost.
„Vrlo lepo, baš vam hvala, ali sad možete pocepati besedu.“
„Šta naopako?!“ pretrnuh ja.
„Da…“, veli predsednik, „…prevarili smo se, to je bila neka zabluda, nije nama ostavio nego tom i tom udruženju“.
„Gospode a ja ceo dan stenjem pišući i skraćivajući besedu.“
„More, to nije ništa ali venac, zamislite, naručio sam venac. Ah, znate li šta“, pljesnu se od jednom g. predsednik po čelu. „Bili vi primili na sebe jedan posao da izvučete udruženje iz neprilike?“
„Za što ne?“
„Otidite, bolan, tom i tom udruženju i ponudite mu venac koji smo mi naručili, ponudite mu makar i sa izvesnim rabatom. Ili znate šta je još najbolje. Ponudite venac zajedno sa nadgrobnim slovom. To im je kao rabat. Njima će dobro doći, imaju gotov i venac i nadgrobno slovo.“
Tako smo i učinili prodali smo venac zajedno sa nadgrobnim slovom zatim je meni na prvoj sednici udruženja izjavljena blagodarnost koja se i sad nalazi zapisana u protokolima sednica našega odbora.