Pre neki dan bio sam prosto iznenađen jednom novom ustanovom kod nas. Nisam znao da li da je pripišem u zaslugu našoj opštini, ili sanitetu ili — materinskom udruženju.
Reći ću vam odmah i šta je u stvari. Šetam ja tako predveče korzom Kneza-Mihajlove ulice i vidim jednu lepu, mladu gospu, onu znate što sam pre neki dan u jednom feljtonu uzdanuo za njom. Ide graciozno, u koliko se po beogradskoj kaldrmi može graciozno ići. Za njom se naturio jedan potporučnik i čas je prođe a čas zastane pa je propusti da ona kraj njega prođe. U njegovim brkovima, a la Viljem vidite puno muške odlučnosti, sablju je pustio namerno pa se čas prepliće a čas raspliće sa njome. Razume se da nisam oka mogao odvojiti od scene.
Ali u tom desi se ono što me je iznenadilo. Sa strane i krišom dovuče se jedan čovek sa motkom i žicom na motki i zavuče je publici izmeđ nogu, i trže.
Ja prestravljen pogledah.
„Nije ga ulovio!“ kliknuh u sebi i ako se ja u stvari tome ne bi trebao da radujem u momentu kad u meni bukti ljubomora.
Onaj čovek sa žicom nastavi i dalje svoj posao i malo malo pa tek bi poturio onu žicu izmeđ nogu šetača, ne bi li uhvatio koga kod kojega je opazio valjda nameru da zaljulja kakvu „kuću sklonu padu“.
Sretnem se s jednim mojim prijateljem i pohvalim mu ovu ustanovu.
„Zbilja, ne znam samo kome da pripišem to u zaslugu“, rekoh, „jer najzad krajnje je vreme i bilo hvatati na žicu te ljude koji tako olako nasrću na tuđe domove“.
„E, moj drag“, reče mi prijatelj, „varaš se, nije to to što ti misliš. To su šinteri koji hvataju pse. Zar ne vidiš da je već proleće?“
„Eh, dabome, kao da je nisam video. Pa kad hvataju pse, što će na korzu Knez Mihajlove ulice i što će da turaju žice ljudima međ noge.“
„E tako“, veli prijatelj, „što nema nikoga da im naredi, što nema nikoga da im kaže da to ne sme biti“.
I odista, ja sam ono smeo s uma da je proleće već tu i da su šinteri po beogradskim ulicama naše prve laste. Svi znaci govore da je tu proleće. Ljubičice su već iznikle u izlogu Toše Mraovića; praktikanti su već založili zimske kapute; podrumski prozori na svima kućama već su otvoreni da se podrumi „izluftiraju“ od prosutog kiselog kupusa; mašamode su već napunile svoje izloge letnjim šeširima i da nije onih šikana u pograničnom saobraćaju izmeđ nas i Austro-ugarske, već bi uveliko po ćoškovima svirali verglovi.
I zar sam malo puta, od kako su grunuli ovi lepi dani, sreo šinterska kola. Eto pre neki dan, sedim pred jednom kafanom; šinter ušao unutra kao čovek da popije koju a kola mu stoje u kraj ulice. U kolima jedan mali pinčika i jedan mršavi a poveliki ptičar. Pinčika radoznalo gleda kroz rešetke u publiku koja prolazi a ptičar sedi vidiš „ne mili mu se ovaj svet“.
„Hoćemo li se dugo ovako voziti, čiko?“ pita pinčika.
Ptičar ga pogleda prezrivo, kao što bi svaki ozbiljan čovek pogledao lakomišljenika, pa okrete glavu na drugu stranu. Ali pinčika pređe na onu stranu i navali opet pitanjima na ptičara, dok najzad i ovaj popusti te se upustiše u razgovor.
Evo tog dijaloga koji se izmeđ njih vodio:
PINČIKA: Tako se osećam neugodno, ja sam u ovo doba naučio da fruštukujem.
PTIČAR: Glete, molim vas. A gde si ti to naučio?
PINČIKA: Pa kako gde, kod moje gazdarice. Ja sam siguran da je ona sad u očajanju, sutra će već izaći i oglas u novinama kojim me traži. Ja bih sve do sad spavao na kanabetu, pa onda bi me gazdarica probudila i poljubila, pa bih onda dobio mleko, ili kakvo parče šunke ili…
PTIČAR: (Zadržavajući vodu koja mu je pošla na usta.) Dosta, dosta, ne brbljaj! Pa dobro, a što su te uhvatili?
PINČIKA: Ne znam, šetao sam sa mojom gazdaricom Knez- Mihajlovom ulicom, pa ujedanput izgubio sam se od nje, pa onda zapleo sam se izmeđ nogu jedne dame…
PTIČAR: Lolo jedna!
PINČIKA: Pa onda, ona me udari amrelom i dok sam ja begao a neko mi natače žicu na vrat i strpa me u ova kola. Eto, to je sve.
PTIČAR: Tako ti i treba.
PINČIKA: A vi, čiko, zašto su vas uhvatili?
PTIČAR: Mene? Ni zašto. Lajao sam, prosto lajao sam, ništa više. Ako u ovoj zemlji nije slobodno lajati, to je druga stvar, to su nam trebali objaviti. I da sam bar lajao na vladu ili na skupštinu ili tako što, pa ajde de. Nego onako, lajao sam u vetar. I zašto baš na meni da se skrhaju kola; zar sam ja jedini u ovoj zemlji koji laje onako u vetar. Laje se i usmeno, laje se i napismeno pa vetar nosi. I svi, svi imaju prava da laju i ja, kome je to i zanat, ja nemam. Ali, tako je to, nepravda, na svakom koraku nepravda!
I dve krupne suze skotrljaše se niz lice mršavome ptičaru a pinčika, meka srca, diže se na zadnje noge i poliza mu suze.
U tom već i šinter izađe iz kafane i potera dalje kola.