Izvesno svi već to znate da su žene skočile na mene, ljute se i grde me. Vele, malo malo pa se o njih zakačim, pa zar nije vreme da ih već jednom ostavim. Dobijam čak i anonimna pisma koja počinju sa: „Dragi Ben-Akiba“, a svršavaju se sa: „Ubio vas Bog da vas ubije!“ Jedna mi se gospa žalila da zbog jednog feljtona rđavo živi s mužem i da ću ja može biti ja razlog razvodu braka jer sam „zdravo potrefio“ prilike u njihovoj kući; druga mi se žali da zbog moga feljtona neće ići ove godine u banju a treća mi se žali da je opet zbog jednog mog feljtona njen muž sad sa svim drukči i jednog krasnog mladog čoveka, svoga ličnog prijatelja, sad gleda popreko. Kao što vidite, počinio sam silne grehove. Teško meni, teško meni! Ostaje mi ili da ispaštam ili da se na kakav način izvučem. Krajnje je dakle vreme da bar jednim feljtonom izgrdim muževe. U ostalom oni to i zaslužuju!
Čitao sam tu skoro u nekim francuskim novinama jedno ogovaranje t. j. jedan feljton koji je morala napisati neka žena. Reč je o tome: kako se muževi izgovaraju kod žena kad hoće da se izvuku od kuće. Razume se, to se tiče francuskih muževa pa se oni francuski i izgovaraju dok se naši muževi sasvim drukče, upravo srpski izgovaraju.
Ja sam već jedan put u jednoj statistici dokazao da je svaki Srbin čim se rodi već odbornik kakvog odbora ili bar član kakve komisije. I eto ti odbori i te komisije, to je već prvi dobar izgovor. Nema te žene čiji se muž na račun sednica nije izvlačio od kuće.
„Moram ići“, veli vrlo zabrinuto muž, „večeras je vrlo važna stvar na dnevnom redu“.
Međutim ta „važna stvar“ je u stvari na noćnom redu i toliko je važna da bi taman mogla zgodno poslužiti kao razlog za razvod braka.
Taj izgovor na sednice je opšti, njega upotrebljavaju svi muževi ali ima izgovora koji su specijaliteti nekih profesija.
Tako n. pr. trgovačka žena vrlo lepo zna za onaj izgovor muževljev sa „trgovcem iz unutrašnjosti“. Došao je kobajagi „trgovac iz unutrašnjosti“ i odvojio mnogo espapa pa sad siromah muž, mora da provede jedno veče s njim. Među tim taj „trgovac iz unutrašnjosti“ tek će to veče odvojiti espap.
Pa onda, trgovačke žene znaju i za „inventarisanje“. To je ono doba godine kad muževi dolaze na ručak kobajagi zabrinuti, ne progovore ni reč sa ženom i uveče po celu noć „inventarišu“.
Kod činovnika je sa svim drukče i mnogo je lakši izgovor. Ako je policijski činovnik onda prosto dođe žandar i zove ga, stigla je šifrovana depeša ili „mora ići u poteru“. I sirota žena isprati ga do vrata, moli ga da se čuva da ne nazebe i on se kreće „u poteru“ obećavajući ženi da će se paziti.
Kad već naiđu demonstracije, krize i u opšte kakvo vanredno stanje, onda je razume se vrlo lako naći izgovore.
Pa onda činovnici se izgovaraju na svoje starije, na telefon, na telegrame, na „hitan“ posao koji se mora još te noći svršiti i na hiljadu drugih stvari.
Ima još jedan način koji smo svi mi muževi bar po jedan put u životu upotrebili, i žene nam poverovale — to su pisma. Još pre večere na pivu, dogovorimo se da se posle večere sastanemo i tada napišemo sebi ovako pismo:
Dragi…
Tražio sam te danas ceo dan. Vrlo je potrebno, upravo neodložno, da se sastanemo zbog jedne vrlo važne stvari koja ne trpi odlaganje. Sutra bi već bilo dockan. Dođi posle večere, molim te,
tvoj Toma.
Svih pet šest muževa koji su na pivu i koji treba da se sastanu posle večere napišu po jedno takvo pismo svako sebi i grozni Toma koji i ne postoji, potpiše se na svih pet šest pisama, pa se onda da sve jednom momku da raznese tako da pismo svakog čeka kod kuće. Razume se, muž za tim dolazi kući sa nevinim sasvim jagnjeće nevinim licem.
„Imaš neko pismo“, veli mu žena.
On otvara pismo, pročita pa ljutito tresne šakom o sto.
„E, ovo je da Bog sačuva, čovek ne može ni da se odmori.“
„Šta je?“ pita žena.
„Eto to!“ praska i dalje muž, „kao da mu je mali bio dan. Zar me nije mogao potražiti nego sad noću moram da mu idem“.
„A ko ti je taj Toma“, pita žena zabrinuto pošto je pročitala ceduljicu.
„Ko je? Dosta je da ti kažem da je to čovek koji mi treba.“
I žena zabrinuto ispraća muža i moli ga da se pazi da ne nazebe.
Razume se ima i takvih profesija gde je izgovor vrlo lak. Uzmite na primer doktora. Taman seo da večera a tek telefon zazvrji.
„Alo!“
„Alo!“
„Je li g. doktor kod kuće?“
„Jeste, ko je tamo?“
„Ovamo je Panta Simić, Kosmajska br. 46. Molim vas da odmah dođete. Hitna stvar, porođaj.“
I doktor se odmah diže pa kad stiže kod „Kolarca“ on zateče onoga koji ga je kroz telefon i zvao, zbilja pri porođaju, jer pred njim stoji već treća flaša vina.
Zar sam malo doktora ja video koji lumpuju zajedno sa instrumentima koji su morali od kuće poneti zbog „porođaja“. A to su vrlo zgodni instrumenti za vađenje zapušača iz flaša.
Znao sam i jednog doktora koji je sve to veštije činio. On kad dođe kući pred veče, sedne pa sam ispuni svoju tablu.
Za vreme večere, sasvim nemarno pošalje ženu napolje.
„Idi, bogati vidi, ima li što zapisano na tabli?“
Žena izađe, pa se zabrinuto vrati.
„Ima, Prote Mateje ulica broj 89, mole te da odmah dođeš.“
„Uh!“ učini doktor. „Ko će sad noću čak tamo, na vrh Beograda.“
Pa tako svako veče, doktor zapiše sebi na tabli, dok mu to žena nije uhvatila, te on zapiše a ona malo posle izbriše. Pošlje on opet sa svim nemarno služavku:
„Idi bogati vidi, ima li što zapisano na tabli?“
Devojka se vraća i veli:
„Nema.“
Možete misliti kakvo lice doktor napravi i kako se uvija kao nevesta.
*
Eto, za danas vam je dosta. Da je i ogovaranje pa bi mnogo bilo.