Manje više svi vi, koji ćete ovo danas čitati, znate kad je kod nas rok za otplatu menice. To nije onaj datum koji nosi menica. Kamo ga taj Srbin koji je prvog dana platio menicu? To nije ni sutra dan do podne, to je tek sutra dan po podne. I to razume se, brat Srbin prvo spava posle ručka do 3 sata, jer ima još čitav sat vremena od 3 do 4 kao do poslednjeg roka. U 3, pošto se probudi, kupi listu i menicu i sad tek juri za potpise. Juri tramvajem, juri fijakerima i najzad od pola četiri nađe potpisnike. Od pola četiri do četiri, čitavih pola sata ostaje mu još vremena da nađe i pare na zajam za otplatu i tačno u 4 kad je već menica u advokatskoj kancelariji, on stiže u zavod sa otplatom.
Razume se, ako ne nađe stare potpisnike a on hvata druge da ih zamene i jedna menica — ta to nam je bar svima poznato — koja je na cenzuri imala jedne potpise da isplati promeni bar dvadeset potpisnika.
Ovo mi je sve potrebno bilo da kažem, da bi opravdao i objasnio postupak moga prijatelja Pere, koji me jutros nađe na sred ulice i uvuče u jednu kafanu.
„Molim te potpiši se ovde, evo ovde, danas je poslednji rok.“
„Pa znam, ali ja nemam kod tebe potpisa.“
„Znam da nemaš, hvala Bogu nije mi potreban tvoj potpis. Nego da zameniš, samo da zameniš forme radi.“
Ja sam već navikao na to da „forme radi“ zamenim potpisnika, da „forme radi“ potpišem menicu, da „forme radi“ platim, da mi se „forme radi“ stavi zabrana na plati i najzad, da mi izvršitelj „forme radi“ popiše stvari.
Umočim dakle pero i potpišem se. I sad moj prijatelj Pera, snadbeven potpisima, nagne u trk da traži novac na zajam radi otplate. Curi mu znoj sa čela, leti mu iberciger kao popovska mantija a on trči od jednog do drugog i traži.
Razume se, opet „forme radi“ da priznanicu, nađe novac i dojuri u zavod. Malo čas eto ga otud juri natrag, veseo, radostan sve podvikuje. Srete me i zagrli me na ulici:
„Zamisli, bolan, zamisli. Imam i potpise, našao sam i novac i odneo u zavod. Prvi put u životu otišao sam pre podne da platim.“
„Pa?“
„Pa danas je Veliki Petak, a sutra je velika subota, pa prvi dan Uskrsa, pa drugi dan, pa treći dan Uskrsa. Ne rade zavodi, zamisli ne rade zavodi a ja imam otplatu, odnosno imam para.“
„Pa šta ćeš sad?“
„Kako šta ću?“ kliče on veselo, „Idem posle podne da celivam Hrista. Danas mu prvi put priznajem da je poginuo za čovečanstvo.“
*
Ja sam sve ovo i zapisao da opomenem čitaoce kojima je rok danas. Od danas su male menične ferije, ferije za muzikante i za akceptante menica.