Gospodin Mita je u izbeglištvu, za vreme velikoga rata, osetio tek šta znači biti samohran na svetu. Nije to bila nega koja mu je nedostajala, — stari neženja je već navikao bio da sam sebe neguje, — ali bi ga obuzela nostalgija, kada bi svi oko njega poželeli koga svoga koji je ostao u Otadžbini, a on nije imao nikoga da poželi.
Tada se rešio da se ženi čim se vrati i, kako je sad već „video sveta“ i naučio se kako se svet tamo u „inostranstvu“ ženi, to je i on, po povratku u Otadžbinu, redovno počeo da prati oglase u novinama u kojima se udavače nude.
Kako su ti oglasi posle rata bili mnogobrojni, to g. Mita, da bi mogao držati tačnu evidenciju, isecao ih je iz novina i lepio u jednoj naročitoj knjizi. Kada bi uveče legao u svoj momački krevet, to bi mu bila najprijatnija lektira.
A bilo je u tim oglasima odista svega i svačega: i „samohrana udovica koja bi se utehe radi udala“ i „starija devojka koja traži ozbiljnog gospodina“ i „udovica u najboljim godinama koja traži druga u životu“ i „dobro vaspitanih“ i „dobro držećih“ i „sa izvesnim mirazom“ i „sa znanjem stranih jezika“ i „sa besprekornom prošlošću“ i „sa posebnim iskustvom u životu“.
Sve je te oglase g. Mita svake večeri pročitavao od prvoga do poslednjega i sam sa sobom vodio razgovore:
„Ova samohrana udovica, koja bi se utehe radi udala, nije, brate, za mene! Otkud ja znam hoću li umeti da je utešim, pa tek jednog dana da mi kaže: Znaš šta je, Mito druže, nisi me utešio, pa to ti je! Ne, neću da reskiram!“
„A ova opet starija devojka, može lako da bude kakva drugarica moje pokojne majke, jer tek devojka neće za sebe reći da je starija pre šezdesete godine“
„Ova opet udovica u najboljim godinama može da bude vrlo opasna stvar. Možda grešim dušu, možda je dobra domaćica i lepo vaspitana ženska, ali tek ne volim to ‘u najboljim godinama’. Sve izgleda kao da nešto preti time.“
„Ova dobro držeća, to mu nekako dođe kao stara kuća, pa prefarbana i molovana, a ova sa izvesnim mirazom vrlo mi je nekako neopredeljena. Izvesni miraz može da bude svaki đavo. Ja sam imao jednu tetku koja je jedan par starih minđuša smatrala kao izvesan miraz.“
„Ova opet sa znanjem stranih jezika sasvim mi je izlišna. Sa mnom ne može razgovarati stranim jezicima: a s drugima da razgovara a ja da ne razumem, to ne ide.“
„Ova sa besprekornom prošlošću, nekako mi čudno dođe. Čisto mi dođe neka tuga kad pročitam ovaj oglas. Koji je đavo tera da pominje prošlost. Ne volim žensku koja mi pominje prošlost, pa makar i besprekorna bila.“
„Na ovoj sa nepokretnim imanjem mogao bi se čovek zadržati, samo nekako ta imanja koja idu kao miraz imaju čudnu osobinu. Isprosiš žensku sa nepokretnim imanjem i dok doguraš do svadbe, dok se venčaš, tek vidiš ono imanje pretvorilo se u pokretno imanje. Vrlo sam nepoverljiv prema tim ženskim nepokretnim imanjima.“
„Ova opet sa potrebnim iskustvom u životu, nekako mu takođe nezgodno dođe. Ne vidim ni malo da mi je u braku potrebno ženino iskustvo. Kad ja već imam iskustva, ne znam što će mi ženino iskustvo.“
Kad se već njegova knjižica ispunila sva oglasima, te nije imao gde više nove da lepi, on sede jedno veče i reši se da jednim kolektivnim pogledom obuhvati sve kandidatkinje, što mu nikako nije pošlo za rukom, te uvide da se sad tek, kad se nalazi pred sto i dvadeset kandidatkinja, koliko ih je bilo u njegovoj knjizi, ne ume da opredeli.
Ostade mu još jedini izlaz: da pozove svoga prisnoga prijatelja gospodina Simu Jagodića i da ga zapita za savet, utoliko pre što je g. Sima od uvek važi kao poznavalac ženskih.
Sutra dan, on je već g. Simi čitao redom sve oglase od prvoga do poslednjega. G. Sima, čovek koji se razume u ženskinjama, pošto je strpeljivo saslušao od prvoga do poslednjega, znalački je odmanuo rukom i dodao:
„Pljuni ti na sve to! Sve su to novinarske fraze. Nego, ako ti hoćeš da se ženiš, ostavi ti to meni, ja ću tebi naći druga!“
„Ti?“
„Jest, ja! Naći ću ti i druga i prijatelja i domaćicu, pa da me blagosiljaš celoga života.“
I g. Mita je poslušao svoga prijatelja, knjigu sa oglasima je bacio u peć i predao se sav prijatelju koji ga je oženio.
„Ostavi se ti novina“, govorio mu je g. Sima. „Ovo brate, znam žensku, poznajem je, a drugo je to kad poznaješ espap koji nudiš!“
I tako se g. Sima oženio espapom koji je g. Sima poznavao.
Kao su g. Mita i gospođa Persida živeli u braku, to niko od nas ne zna, i jedno što se zna to je: g. Mita istina sad više ne čita ženidbene oglase ali, stalno sam daje oglase u novine. Prvi njegov oglas glasio je:
„Umoljava se g. Sima Jagodić da se javi svome prijatelju Miti.“
Kako je taj oglas ostao bez uspeha, iako je štampan šest puta, Mita je dao drugi oglas ovakve sadržine:
„Poziva se g. Sima Jagodić da se neizostavno javi svome prijatelju Miti kome je bio provodadžija.“
A kad je i taj oglas ostao bez uspeha, g. Mita je napisao i treći oglas:
„Nagrada od trista dinara onome ko potpisanome pokaže gde se može naći g. Sima Jagodić.“
Ni taj oglas nije pomogao g. Miti da pronađe svoga provodadžiju, pa je napisao i poslednji oglas, koji je glasio ovako:
„5.000 dinara nagrade onome ko ubije moga provodadžiju g. Simu Jagodića.“
Šteta što mu taj oglas, s obzirom na zakonske propise, novine nisu htele štampati.