Ben Akiba

Iz beogradskog života, 1905—2025.

Nedeljni pregled

Austrija se prošle nedelje vratila s pijace, noseći pun ceger stvari što je nakupovala. Udarila tako iz Carigrada pa preko Bugarske, pa će u Beč.

A baš Bugarska i sama uzela ceger, te hoće na pijacu.

„Dobar dan, kono!“ veli joj Bugarska, „odakle tako?“

„Pa s pijace“, odgovara joj Austrija i zadiže ponosito suknje, „pazarila malo“.

„E, ako, ako, baš i ja se spremila pa, velim, dobro te sam te srela da te pripitam kakve su cene?“

„Pravo da ti kažem, prijo, nije takva skupoća, kako sam se nadala. Naročito je meso jeftino, prodaje se bud zašto. Nego, požuri i ti dok je za vremena.“

„Evo odoh. Zbogom prijo.“

„Zbogom, slatka prijo.“

„Ovaj“, osvrnu se još jednom Bugarska, „pripazi bogati komšika, kad prođeš tuda kraj plota. Ne znaš kako su nestašna deca u te komšike, Bacaju se kamenicama, pa ti mogu polupati sva jaja, što si ih pazarila“.

„E baš ti hvala što mi napomenu.“

I tako se rastadoše dve prije od kojih se jedna vrati s pijace a druga ode.

Pišu novine da u Kalabriji još kopaju ruševine i spasavaju one koje je pretrpao zemljotres. I ako su toliko dugo ležale na njima ruševine, vele da još nalaze žive nesretnike. Istina nekome je razmrskana ruka, drugome noga, ali mu je još duša u grudima.

Skupila se, vele, sva evropska dobrotvorna društva te dobrovoljno vrše ovaj veliki, humani posao.

Čim budu ova evropska društva svršila raskopavanje ovih ruševina u Italiji, uputiće se, kao što čujem, da raščišćavaju ruševine austrijske. Vele da pod ruševinama u Austriji, ima još naroda koji su u životu. Istina i tim narodima, nekome fali ruka, drugome je odsečena noga, ali im je tek duša još u grudima, pa humana evropska društva za spasavanje, hoće da ih izvade iz ruševina na čist vazduh nebi li se oporavili.

Znate već svi da su oni grešni „veleizdajnici“ u Zagrebu bili otpočeli štrajk glađu, ne bi li nagnali vlast da ih već jednom izvede pred sud. Sad im je to obećano i oni su prestali sa štrajkom. Ali je interesantan razgovor koji se povodom toga štrajka glađu, vodio telefonski izmeđ gospodina Vekerla i bana Rauha.

„Alo!“

„Alo!“

„Šta je?“

„Ovi prokleti Srbi ‘veleizdajnici’ gladuju“, veli Rauh.

„Pa šta to nama smeta, samo kad smo mi siti“, odgovara Vekerle.

„Ali oni štrajkuju zato da bi nas osramotili pred Evropom.“

„Eh, kerem sepem. To im ne može upaliti. Nas ništa više ne može osramotiti pred Evropom.“

„Taka je, s te smo strane obezbeđeni. Ali šta da radimo s ovim što nasilno gladuju.“

„Prenesite ih u bolnicu i hranite ih veštački“, veli Vekerle.

„E tome sam ja protivan“, odgovara ban.

„Zašto?“

„Ne treba Srbe navići da ih veštački hranimo. Jer najzad, nisu to samo ovi veleizdajnici koji gladuju u našoj monarhiji. Ceo srpski narod u Austriji gladuje. Pa ko će vrag im babi, ceo jedan narod veštački da hrani.“

„To pravo kažete. Pa šta mislite.“

„Mnogo je lakše ceo srpski narod optužiti.“

„Pa, optužite ga.“

„Razumem.“

„Rrrr…“

„Rrrr…“

I Ban Rauh prekine vezu, obesi telefonske slušalice, okrene se okom poznatom sandučiću, pritisne dugme i iz sanduka iskoči poznati čupavac — Nastić.

Sad on ima reč.