Ja sa uvredama postupam sa svim kao sa gotovim novcem. Primam ih i dajem ih i to sa svim kao i kod novca, teže ga primam a vrlo lako ga dajem.
Zaveo sam čak i knjigu u koju upisujem svoja primanja i svoja dugovanja. Baš sam sad o novoj godini zaključio knjigu za prošlu godinu i ispao mi je bilans vrlo povoljan. Sa strane primanja imao sam svega tri uvrede meni nanete i to:
- Uvredio me je moj šnajder u jednom pismu koje mi je uputio, a koje je bilo vrlo bezobrazno napisano;
- Uvredio me je jedan izvršitelj koji mi je prosto napao na kuću i ako se dotle nismo ni poznavali, i
- Uvredila me tašta, jer je zašla po kućama i koga god je srela tvrdila je da se ja nisam trebao oženiti, među tim ja i dan danji osećam da sam trebao.
A sa strane davanja imao sam četiri uvrede koje sam ja naneo i to:
- Uvredio sam jednu devojku koju sam voleo pa sam se posle drugom oženio, kao što je to već naš narodni običaj. (U ostalom ovo nije dug iz prošle godine, već prolazi kroz moje knjige iz godine u godinu);
- Uvredio sam jednog kralja;
- Uvredio sam jednog prijatelja kome nisam dao 20 dinara na zajam, i
- Uvredio sam jednog gospodina kome sam kazao da je „magarac“.
Dakle, kad sam zaključio knjigu, izašlo je sa strane primanja tri uvrede, a sa strane davanja četiri. Kad se davanje izravna sa primanjem onda se po tri uvrede sa svake strane brišu i u bilansu ostaje svega jedna po kojoj ja dugujem.
I to je onaj mali suvišak na strani davanja, onaj gospodin kome sam kazao da je „magarac“.
Ja sam tu uvredu hteo da prenesem u knjigu za ovu godinu pa da je u toku godine odužim ali je taj gospodin bio vrlo nestrpljiv, poslao mi je svedoke. Zamislite, poslao mi je svedoke.
Kako je u Srbiji dvoboj vrlo ozbiljna stvar, možete misliti kako su mi se presekle noge kad su mi se javila dva gospodina kao svedoci. Taki mi se pojaviše u pameti slike sviju mojih prijatelja i poznanika koji izgiboše na dvobojima i, razume se, poduze me neko neprijatno osećanje.
„Gospodine“, reče jedan od svedoka, vadeći neku hartiju iz džepa, „dužan sam najpre da vam pokažem naše punomoćije“.
„Ta ostavite se, molim vas. Nećete mi valjda popisivati stvari pa da pokazujete punomoćije.“
„E pa lepo, gospodine“, uze sad drugi svedok reč, „ostajete li vi pri tome da je naš punomoćnik magarac?“
„Pa, molim vas, to je sa svim njegova stvar i ja sam mišljenja da se ni ja ni vi ne mešamo u tuđe privatne stvari.“
„Da, ali to nije vaša privatna stvar.“
„Nego?“
„Pa to je javna stvar.“
„Kako, zar je to javna stvar da je on magarac?“
„To jest“, uze opet svedok, „uvreda je javna“.
„Nije molim vas“ branim se ja.
„Jeste, gospodine, vi ste njemu rekli u kafani da je magarac, i to ste mu kazali pred tri lica koja to svojim svedodžbama tvrde.“
„Vidite, u tome i jeste sva pogreška, to nisu tri lica, već tri njegova prijatelja koji ga isto tako dobro poznaju kao i ja.“
„Svejedno, gospodine, vi niste smeli našem punomoćniku na javnom mestu reći da je magarac.“
„Da, vidim da sam pogrešio, trebao sam ja to njemu u četiri oka kazati.“
„Dakle vi se izvinjavate?“ kliknu prvi svedok.
„Kako se izvinjavam?“
„Pa trgnućete reč natrag.“
„Drage volje. Sa svim, zašto bi dolazilo do dvoboja. Trgnuću reč, ne moram ja to njemu javno reći, ja mogu ostati samo pri mom tvrdom uverenju da je gospodin magarac.“
„To onda vi ne trzate reč?“ namrgodi se drugi svedok.
„Trzam je, gospodine.“
„Ali trgnite i vaše uverenje.“
„Eto ti sad, kako ću da trgnem uverenje?“
„Tako, trgnite ga.“
„Nemoguće, gospodine, kako se može uverenje trgnuti?“
„To vi onda primate dvoboj“, reče svečano prvi svedok.
„Ama ne primam ga, ko vam kaže da ga primam“, uzeh ja da se branim, ali svedoci počeše da mi dokazuju kako je to red, kako poziv treba da primim, kako je to čak vrlo lepo poginuti u dvoboju i tako u opšte počeše da mi gustiraju celu stvar.
Kad sam ja i dalje počeo uporno da branim svoje gledište da nema smisla ginuti za ljubav jedne magareće afere, svedoci me zamoliše da im pošaljem svoje svedoke i odoše.
Možete misliti kako mi je bilo tog dana. Padao sam na hiljadu ludih ideja i ni kod jedne se nisam mogao skrasiti. Najzad, kad sam video da će do dvoboja morati doći, ja sam pao na najsrećniju ideju na koju sam mogao pasti. Razjurio sam se po Beogradu i na sve strane raspitao o kreditorima moga protivnika, naročito o onima od kojih on godinama beži. I našao sam ih: jednog šnajdera i jednog kafedžiju. Dužan im je velike sume još iz 1902 godine i bega od njih kao đavo od krsta. Ne sme da prođe ulicom gde su njihove radnje, a kad ih iz daleka spazi on beži u pobočnu ulicu.
Odem i prestavim im stvar. Nisu odmah stvar shvatili, naročito šnajder. Prvo i prvo, on ne trpi pucanje, o Božiću čak nosi pamuk u ušima, a drugo i drugo, on se boji da ja svog protivnika a njegovog dužnika ne ubijem među tim on to ne bi bio rad.
Jedva sam ga ubedio da do toga neće doći, zakleo sam mu se da ću ja pre pojesti revolver no što ću ubiti čoveka koji šnajderu duguje 646 dinara; uveravao sam ga da ja potpuno pojmim da takvog čoveka treba pošto poto sačuvati u životu i najzad sam prelomio šnajdera.
Razume se do dvoboja nije moglo ni doći. Čim je moj protivnik saznao da sam ja za svedoke izabrao dva njegova kreditora pojmio je odmah situaciju.
Za njega je bilo svega dve mogućnosti: ili da ga pogodim ili da on mene pogodi a njega da uhvate kreditori. I u jednom i u drugom slučaju on bi izgubio dvoboj.
Odmah je nastalo izmirenje. Njegovi su svedoci bili vrlo popustljivi dok su moji odlučno tražili dvoboj. Ni šnajderu ni kafedžiji nije se dopadalo to što on popušta. Oni su pošto po to tražili u moje ime dvoboj, pristali su čak makar i da ne dođe do pucanja ali da se na lice mesta svakojako izađe. Među tim moj protivnik baš to nije hteo, on se baš toga klonio da izađe na lice mesta.
Najzad njegovi svedoci toliko čak popuste, da su mi dozvolili da ja ostanem pri svome uverenju da je moj protivnik magarac, samo da to javno ne kažem.
E, na to sam već morao pristati i tako je dvoboj uklonjen i od toga doba ja o mome protivniku imam, na osnovu utvrđenog sporazuma, uverenje je on magarac, samo to nigde javno ne kazujem.