Prekjuče su bili na dnevnom redu: skupštinska interpelacija, dve političke igranke i poledica. Sećate li se one prekjučerašnje poledice? Ima ih izvesno koji se ne samo sećaju nego je i osećaju još.
Ja sam putovao pola sata od kafane do moje kuće i na tome putu pravio sam sve moguće gestove. Čas bi se sageo kao da sam pred gospodin Ministrom, čas bi se isprsio kao da sam ja ministar; čas bi prepleo nogama kao da se spremam da igram Đurđevku; čas bi opet digao jednu nogu kao da se opštinski izvršitelj nalazi predamnom pa sam rad da ga gurnem a čas bi opet čučnuo kao budi te Bog zna šta.
A usput je izgledalo kao u ratu, kao pri nastupanju vojske protiv koje se neprijatelj očajno bori. Vidiš jedan leži onamo, drugi ovamo, jedan čuči a drugi se zatrčao, ne može da se uzdrži i psuje sve na svetu; jedan opet penzioner seo na svoje prirodne saonice pa se kliza polako do kuće; drugi opet poneo kući svojoj kesu kestenja za posle večere pa tresnuo koliki je dug a kestenje rasuo kao koza oko sebe. I ko će ih okupljati.
Bilo je tu i naročitih zadovoljstava. Video sam na primer jednu veliku političku ličnost kad se skliznula. To nije bio nikakav predlog na kome je on pao, nije ni kakva politička najava, niti ma kakvo pitanje; ne, on je pao na ono na šta i svi obično smrtni padaju.
Pa onda i mlada gospođa Nina skliznula je, ali se nije ubila. Tako je lako pala kao da se već uveliko navikla ići po klizavim stazama.
Ali gospa Perka, no, čisto ne smem ni da vam pričam. Bio sam pred njom i spazila me je jer kad je pala, zvala me je u pomoć da je dignem. I zamislite, ja nisam smeo da joj pomognem. Pala je tako nemoralno da prosto nisam smeo da joj priđem i da joj pomognem.
I još jedno zadovoljstvo. I moj šnajder s kojim se, ne znam ni sam kako, nisam sreo već godinu dana, išao je zamnom. Možete misliti sa kakvim sam zadovoljstvom nasmejao se kad sam za sobom čuo šnajderovo „jaoj“ i kad sam osetio kako je oknuo. A koj ga đavo tera da požuri samo radi toga da bi mene stigao.
Ima ih među tim kojima je dobrodošla ova poledica. Zamislite na primer, sirote muževe koji i pored sve dobre volje nisu mogli da stignu kući. Reše se, dignu se sa stola, obuku se i pođu iz kafane čak i učine korak dva, pa tek uvide kakvoj se opasnosti izlažu. Razmisle se šta se sve može desiti, kako se smrtonosno može pasti, pa koj će posle da strada do sirota žena. Ostaće udovica bez igde ikoga svoga. I za ljubav ženinu, prosto za ljubav njenu, vrate se u kafanu i poručuju još litar vina.
Ja sam te noći video oko tri sata po ponoći četiri muža kod „Takova“ gde svira orkestar. Oni su mi grešnici objasnili da su za ljubav žena svojih ostali do ovoga doba. Jedan od njih, gospodin Joca, dodade još ovo:
„Pa ne samo za ljubav ženinu nego i za ljubav onih crvića“, i potekoše mu suze na oči.
Ja sam među tim te noći bio na zabavi. I tu je bilo razgovora najviše o poledici.
„Gospodin Aco, zar vi nećete igrati kadril?“
„Igrao bih rado“, odgovori g. Aca brišući cviker, „ali sam tako nesrećno pao da mi je prosto buknuo ceo deo tela na koji sam pao“.
„Oh zaboga, šta ćete raditi?“
„Ništa, napuniću lavor olovnom vodom pa ću sesti.“
Gospođica Danica među tim priča gospodinu Dušanu:
„Nije bilo moguće doći, ali se ja znate setim pa natučem preko cipela očeve vunene čarape i tako sam vrlo lepo stigla.“
Gospodin Svetislav se među tim žali da je tako nesrećno pao da je izgubio dobrovoljni prilog koji je spremio da da kao ulaznicu za zabavu.
Pa jeste, ima svakojakih i vrlo nesrećnih padova.