Ja sam to samo tako stavio radi lepšeg naslova a to može tako isto da bude i sam zimske noći. Upravo to je češće san zimske noći, jer ja mislim na onaj san i na onu noć u oči kakvog plaćanja.
Zamislite, primera radi, da sutra kao imate veliko plaćanje; neka vam je to recimo poslednji rok, a vi kao nemate ni prebijene pare u džepu, pa ste legli da spavate i prevrćete se u krevetu čas levo čas desno, dok vas ne uhvati dan.
Možete li to da zamislite? To jest, lako vam je zamisliti da imate sutra plaćanje a još lakše vam je zamisliti da nemate spremljen novac ali, obratite samo pažnju šta ćete te noći u oči plaćanja sanjati.
Evo da vam pričam jedan od mojih poslednjih snova.
Sanjam ja kao jednu dugačku reku preko nekog širokog polja; a po toj reci kao plivaju neka slova. Reka je čas tiha a čas se uzmuti i uskomeša; ona slova plove svako za se, pa tek kad naiđu na tišinu a ona pođu izvesnim redom jedno za drugim, kao ono plovke kad plivaju niz vodu. A kad slova pođu tako jedno za drugim, onda se kao sastave i neke nerazumljive reči, kao: „po naredbi mojoj sopstvenoj“ ili „na tri meseca od danas“ ili u opšte take nekakve reči koje nemaju nikakvog smisla.
Pa kao niz reku plove mali čunići, jedan crven, drugi plav, treći zelen. U prvom čuniću kao moja tetka. Ne vidim od kud ona da se voza po reci kad ne zna ni da vesla, ali to je izvesno s toga što sam sinoć ležući i uspavljujući se, pomišljao u sebi: „Kako bi bilo da se tetki obratim da mi da na zajam koliko mi treba za otplatu?“ Pa kažem tako, u prvom čunu kao moja tetka, u drugom čunu sedi kao moj prvi potpisnik, sedi, tiho vesla i pevuši: „Ej što no mi se Travnik zamaglio…“ a odma malo za ovim ide drugi, zeleni čun i u njemu drugi potpisnik. On niti peva, niti vesla, nego seo, prebacio veslo preko kolena a izvadio perorez pa kao čisti nokte…
Pa onda kao prođu redom ti čunići jedan za drugim pa tek naiđe jedan veliki čamac pun bankarskih činovnika a dumen drži onaj blagajnik što obično gviri na rupicu kroz koju se daju otplate. Sve mi neka poznata lica tih činovnika ali ja kao nikako ne mogu da se setim iz koga su zavoda. A oni kao veseli i mašu mi maramama i pevaju u horu: „Zovni samo eto nas“.
Pa dok tako niz reku plove ti čamci a niz polje otud iz daleka, digla se prašina i kao zatutnjilo nešto. Pa daleko tamo kao pojavi se jedna tačka, ta tačka sve više raste što se više približava meni, dok se toliko ne približi da ja jasno vidim konjanika. A taj konjanik kao niko drugi nego pisar kvarta palilulskog. Ne kaže mi ništa nego samo projuri na konju kraj mene i salutira mi. Pa onda, on se taman izgubi a pojavi se nova crna tačka, pa i ona kao raste, raste dok se jasno ne vidi konjanik. A taj drugi konjanik kao niko drugi nego advokat. Ne kaže mi ni on ništa nego samo projuri na konju kraj mene i salutira mi. Pa onda i on se kao izgubi a pojavi se nova crna tačka, pa i ona kao raste, raste, raste, dok se jasno ne vidi konjanik. A taj treći konjanik kao niko drugi nego opštinski izvršitelj. Ne kaže mi ni on ništa nego samo projuri na konju kraj mene i salutira mi.
I tako se nižu čamac za čamcem a konjanik za konjanikom a ja kao stojim kraj obale i gledam sve to. Pa kao umoran te hoću da sednem pod jedno drvo. Drvo lepo i zeleno a puno puncato ploda. Ali to kao nije običan plod nego o peteljkama visi „85“, sve „85“ pa „85“. Valjda ima preko dvesta trista peteljaka i o svakoj visi broj „85“. A to je kao suma koja mi sutra treba za interes i otplatu.
Eto tako čudan san sanjam ja kao, pa sutra dan odmah požurim u zavod gde imam plaćanje da mi ga rastumači onaj iza prozorčeta što ima sanovnik.
I on mi rastumači.
Dešava li se i vama da koj put tako čudnovate snove sanjate? I je l’ te da se takav san ne može nazvati: „San letnje noći“?
Baš upamtite pa da mi kažete kad tako što usnite.