Ben Akiba

Branislav Nušić kao novinar, 1905—2025.

Pozorišno pitanje

Ovo kod nas, sve neka pitanja. Sama pitanja. Te svešteničko pitanje, te činovničko pitanje, te učiteljsko pitanje, te pozorišno pitanje. Sama pitanja a nikako odgovori.

[Nedostaje reč.] mi, Bože me prosti, naša država kao kakav aga, sedi na minderluku, puši na čibuk i srče kafu iz fildžana. A mi građani došli pa tom agi postavljamo pitanja:

„Dašto mi ti dašto, činovničko pitanje?“

A aga pije kafu i gleda nas glupo.

„Dašto mi ti dašto svešteničko pitanje?“

A aga puši, diže obrve na čelo i maše rukom te rasteruje dim.

„Dašto mi ti dašto pozorišno pitanje?“

„Javaš, javaš“, veli država i gladi brkove, „pa ne mogu ja to tako najedanput da odgovorim. Da se promislim, da ispijem najpre rahat džezvu dve kafe. Ne može zagonetke tako brzo da se reše“.

A mi čekamo iz godine u godinu, a aga pije i dalje kafu, pije i puši i veli:

„Polako, nije mu još vreme, nisam još promislio.“

A istina živa, zagonetke je teško rešavati.

Eto ovo pozorišno pitanje. Izgledalo je iz daleka nevino kao devojče a ono se izleglo u čitavog bauka. Mora se rešiti pa to ti je. U Srbiji su još samo kelneri i glumci ostali neobezbeđeni. Treba im dakle osigurati penzije, njima i njihovim porodicama.

Bilo je predloga da se to pitanje reši tako što bi se i glumci smatrali kao državni službenici. To najzad i nije tako rđavo rešenje jer oni i služe državu. Ja se jedino plašim ukaza. Zamislite kako bi to izgledalo kad bi se glumci postavljali ukazom.

„Za dramskog junaka prve klase g. Milorada Gavrilovića, dosadanjeg…“

ili

„Za dramatkinju prve klase g-đicu Velu Nigrinovu dosadanju ljubavnicu prve klase“.

„Za komičara prve klase g. Sv. Dinulovića, s tim da vrši dužnost i komičnih staraca“.

i t. d. i t. d.

Najzad to bi sve još nekako i išlo. Ali se ja nešto drugo mislim. Kako su kod nas partije i partijski interesi zavukli svud svoje prljave prste, nebi li to moglo i ovde nastati. Zar nemamo primer da su poštari postajali poreznici, učitelji sreski načelnici a đumrugdžije otišli u privredu.

Ama, kad partijski interesi zaošijaju ne pita se tu ni da li si ti muško a da li žensko. Nastane na primer potreba da se neki partijski čovek zadovolji a on traži pošto poto Beograd a u Beogradu nema mesta. Gleda Ministar ovamo, gleda onamo ne može nikakvu kombinaciju da napravi, pa onda šta će nego bud. glumca premesti u unutrašnjost da otvori mesto. I onda tek čitamo ovakve ukaze:

„Dosadanjeg prvog ljubavnika g. Milorada Gavrilovića za sreskog načelnika sreza posavskog okruga valjevskog“.

„Dosadanjeg prvoga pevača g. Paju Pavlovića za protu okruga moravskog po potrebi službe“.

„Dosadanju prvu ljubavnicu g-cu Velu Nigrilovu, za učiteljicu dečjeg zabavišta u varoši Nišu“.

„Dosadanjeg karakternog komičara g. Iliju Stanojevića Čiču za upravnika vinodeljske škole u Bukovu.“

„G. Milorada Petrovića stalnog člana Srp. Kralj. Nar. Pozorišta za upravitelja osnovnih škola u Požarevcu s tim da vrši dužnost upravnika državne ergele i prima platu iz plate ovoga.“

„Za komandanta žandarmerije prve klase g. Ljubu Stanojevića dosadanjeg tragičara prve klase“.

„Za nadzornika vranjske banje g. Sv. Dinulovića reditelja Srp. Kralj. Nar. Pozorišta“.

I već to bi se tako moglo nizati koliko hoćete. Ali najzad, to nebi još bila najgora strana toga pitanja, koliko je glumaca u državnoj službi i sada, koliko li je njih na svime državnim položajima, koji svoje dužnosti vrše kao role, kao naučene role i koji svoje poslove upravljaju po sufleru.

Mnogi bi komičnija bila ona druga polovina ukaza. Jer ja pretpostavljam da bi gornji ukazi postali zato da bi se u Beogradu upraznila mesta na koja treba dovesti svoga čoveka.

Zamislite na primer g. Simu Jelića poreznika iz Leskovca. Potegao, došao u Beograd i obisao ministru te kumi i moli da ga premesti u Beograd. A partijski čovek pa mu se mora učiniti.

Badava se Ministar brani:

„Nema mesta u Beogradu.“

„Ma kakvo mesto, molim vas ma kakvo mesto jer se ja prosto ne smem da vratim u Leskovac od žene. Okupila me pa mi neda spavati.“

„Najzad“, zamisli se Ministar, zamisli „dobro“.

I sutra dan izađe ukaz kojim se Dobrica Milutinović premešta za okružnog šumara a Sima Jelić poreznik druge klase premešta u Beograd za mladog ljubavnika prve klase.

On odmah telegrafiše ženi: „Premešten u Beograd sa unapređenjem“, pa odmah krene na put. Kad stigne u Leskovac da zajedno sa ženom podeli radost a on je zateče u najočajnijem položaju: leži na patosu raspletene kose, komšike je polivaju sirćetom i turaju joj limunove pod nos i ona se busa pesnicama u grudi.

„Jelo!“ ciči Sima. „Šta ti je?“

„Zar sad, zar kod troje dece, pa da ideš za ljubavnika u Beograd.“

„Ama slušaj…“

„I to za ljubavnika prve klase. Malo je zar onim ženama u Beogradu ono što imaju, nego sad dovlače iz unutrašnjosti.“

„Ama slušaj, Jelo, ja ću samo vršiti dužnost…“

„Pa to je ono, nesrećniče, što ćeš vršiti dužnost!“

„Ama čekaj, razberi se. Nisi me dobro razumela. Ja ću samo primiti platu iz plate prvog ljubavnika i vršiću dužnost poreznika.“

„A kako će ti glasiti vizit-karta: ‘Sima Jelić prvi ljubavnik’. Eto tako će ti glasiti vizit-karta, znam ja. Bolje me ubi nego to.“

„Pa šta da radimo?“

„Da daš ostavku, eto to, da daš ostavku.“

„Pa dobro Jelo, da dam.“

I sutra dan, Ministar dobije depešu!

„Neosećajući se sposoban za vršenje dužnosti prvoga ljubavnika u Beogradu, čast mi je ovim podneti vam ostavku na svoj novi položaj.“

Tek se tada umirila Gospođa Jela.

Eto tako bi to izgledalo kad bi nešto glumci bili postavljani ukazom.