Sinoć su gospodin Sima i gospođa Zorka vrlo rano legli. On je bio nešto vrlo umoran a ona je bila neraspoložena.
A čudnovato je to u njihovome braku, od ovo nekoliko godina na ovamo. On se oseća stalno umoran a ona stalno neraspoložena. Kad se udala za gospodina Simu, svi su joj pozavideli, pa je i sama verovala u svoju sreću. Već posle mesec dana srećnoga braka, ona je prćila usta, a već posle tri meseca gledala je na muža kao na podgrejane krompire.
A gospodin Sima je u neku ruku i ličio na podgrejane krompire, jer se kao udovac oženio po drugi put gospođom Zorkom kao devojkom.
E pa molim vas, recite sami, kad na jedan sto metnete jedno friško jelo i jedno podgrejano, na koje će vam pre pasti pogled, koje će te pre poželeti, i u koje ćete pre umočiti, a pred kojim ćete napućiti usta?
Gospođa Zorka sa međutim u istini mogla nazvati „friškim jelom“, i to najlepšim jelom iz jelovnika koje je lepo samo sobom, bez ikakvog garnirunga.
Ali da se ja brže bolje okanem takvoga upoređenja jedne dame sa jelom iz jelovnika. Jer vi kakvi ste, tražićete još da vam kažem i kakvog je ukusa; je li vruće ili ladno jelo, kolika joj je cena? Znam ja vas, moje čitaoce, vrlo dobro. Vi vrlo često izvučete mene za jezik pa kažem i ono što inače možda nebi kazao. Da se vratim dakle na ono što je glavno a to je da su gospodin Sima i gospođa Zorka sinoć rano legli.
Gospodin Sima i gospođa Zorka pri spavanju zauzimaju uvek isti položaj, oni ležeći prave slovo „h“ ili bolje reći izgledaju kao dve kifle koje su jedna drugoj okrenule leđa i samo se jednim delom leđa dodiruju.
Najzad, nas se ne tiče u kom položaju oni spavaju, niti je lepo od mene da zavirujem pod jorgan mužu u ženi. A u ostalom, na samu stvar koju hoću da vam ispričam, glavno je to da su sinoć gospodin Sima i gospođa Zorka rano legli.
Upravo, nije to glavno već je glavno da je gospodin Sima odmah čim je legao zaspao, i to slatko i tvrdo zaspao. Eto to je najglavnija stvar za vas čitaoce ili bolje reći to je najglavnija stvar za Zorku.
Čim je osetila da je gospodin Sima tvrdo zaspao, ujedanput se pokvari ono slovo „h“ u krevetu, jer se diže gospođa Zorka koja je činila polovinu toga slova. U krevetu osta sad jedan polumesec koji je gospodin Sima, bez obzira na njegovu ćelavost, svojim položajem predstavljao.
Gospođa Zorka je razume se otišla prozoru i lagano ga otvorila. Napolju je bila prava bogojavljenska noć te hladan vazduh sunu u sobu i ispuni je.
Pod prozorom je bio gospodin Jovica.
„Šta je?“ šaptao je on ozdo.
„Ostao je kod kuće, ubio ga Bog!“ odgovorila je slatko šapućući gospođa Zorka.
„Pa?“
„Sutra.“
„Kad sutra?“
„Po podne kad ode u kancelariju.“
U tom momentu gospodin Sima silno kinu. Kako ga je od vrućine bila popala fina rosica po ćeli, kad je ušao hladan vazduh u sobu, poče ta rosica da se zaleđuje i njega spopade kijavica.
Kinu još i drugi i treći put i to ga probudi. Zgranu se kad vide da u krevetu fali ona druga polovina slova „h“ ili bolje reći ona druga kifla. Pregleda po sobi i spazi je na prozoru.
„Zorka!“
Ona pretrnu. To bi se i u svakom romanu i priči moralo desiti da žena u takvom momentu pretrne, a kamo li u istini.
„A šta ćeš ti na prozoru?“
„Ja?…“ poče da muca gospođa Zorka a košulja se na njoj toliko tresla od straha da dve žive živcate buve, onako zagrljene, padoše na patos.
„Pa ti dabome?“ grmi ispod jorgana gospodin Sima.
„Pa… ovaj…“ nastavi da muca gospođa Zorka, „pa… zaboga, Simo, zar ne znaš da je noćas bogojavljenska noć“.
„Pa?“
„Pa čekam da se otvori nebo.“
„Pa je l’ se otvorilo?“
„Otvorilo se.“
„Pa je si li ga videla?“
„Videla sam njega.“
„Koga njega?“
„Pa… Boga.“
„To ne može biti.“
Dok je on vrteo sumnjivo glavom, dotle je ona utrčala u krevet, legla kraj njega i sad su ležali kao dva slova „s“, ovako „ss“ i ona mu je na uvo pričala kako je čula kao neku tihu božanstvenu pesmu, kako se nebo osvetlilo, kako joj je izgledalo da je videla huruvime i serafime. I dok je ona to pričala gospodin Sima je slatko hrkao.
*
Eto tako se otvorilo noćas nebo gospođi Zorki.
I zamislite, od jutros rano ja sam sve to već čuo.