I mlađe su pre bile poštenije nego sada. Dođe n. primer devojka da se pogodi u službu a vi je kao dobar domaćin zapitate:
„Imaš li momka?“
A ona obori oči i gleda u zemlju. Da, pre su služavke gledale u zemlju kod toga pitanja. Pa tek kad navalite na nju opravdanim razlozima:
„Slušaj devojko, ako imaš kaži mi otvoreno i reci mi koji je jer ja volim da znam s kim imam posla!“
Tek tada digne oči i odgovori:
„Imam; on je podnarednik u šestom puku.“
E, a danas je sasvim drukče. Kad pogađate devojku, pa je zapitate ima li momka, ona ne obara pogled nego me slobodno gleda u oči i odgovara:
„Imam.“
I vi zbilja mislite da vam je ona time istinu kazala, jer šta bi imala da slaže kad priznaje ono što je najgore. Pa ipak ona laže, nije vam kazala ni trećinu od prave istine; jer u stvari ona nema samo jednog momka nego trojicu.
Za vreme dok vi sa ženom i decom večerate, sedi jedan u kujni. To je onaj koga ste dužni i da kostirate. Otuda za vreme večere je sasvim drugača posluga no za vreme ručka.
Pojeli ste jedno jelo a hoćete drugo:
„Rozo!“
Nema je.
„Rozo!“ malo jačim glasom.
Nema je.
„Rozo!“ još jačim glasom.
I kad ni to ne pomaže onda se i vi i žena i deca razderete u horu.
„Rozo!“ i Roza se tek krene.
„Rozo“, počnete vi vrlo ljubazno, „danas na podne ostalo je i jedan batak“.
„Nije.“
„Rozo, ostao je. Ja sam vam naročito kazala da ga sklonite za gospodina jer on voli batake“, veli vaša žena.
„Ne sećam se!“ odgovara ravnodušno Roza.
A dole podnarednik takođe ravnodušno mota batak. A to je taj podnarednik koga ste dužni i da kostirate. On obično odlazi oko pola deset.
U jedanaest i po dolazi drugi. On je već stariji i po rangu. To je ili advokatski pisar ili poručnik ili bankarski činovnik. Toga ne morate kostirati, ali taj vole da je zagrejana soba i hoće da popije kafu. Zdravo vole da popije kafu. On obično svrati ili posle pozorišta ili posle orfeuma. Ne bavi se dugo, razgreje malo leđa kraj šporeta i popije kafu, pa ide. Hoće još da svrati u kafanu, na razgovor s prijateljima.
A posle dvanaest dolaze već stariji ljudi. To su obično ženjeni ljudi koji sve imaju kod svoje kuće i toplu peć i dobru kafu i stariju ženu. Oni vas ne koštaju mnogo, malo nešto što gori lampa. A posle i milo vam je čisto što vam takvi ljudi dolaze u kuću. To nisu makar ko, već sve po izbor ljudi.
Baš nešto mislim kad bi Ceroviću palo na pamet da posle dvanaest učini poteru, onakvu istu poteru kao kad pođe u lov na skitnice. Ali da siđe u sve suterene, da uđe u sve kujne, u sve sobe za mlađe pa da potera sve što zateče tamo.
Bogo voljeni što bi to bila zanimljiva povorka; što bi to bila šarena parada.
Počevši od pukovnika (onih što su se ženili za vreme srpsko-turskog rata) i majora pa do potporučnika; pa onda advokati, pa pisari pa mladi trgovci.
I tek vidiš a pred policijom niko neće da kaže svoje ime, nego sutradan izlaze u „Policijskom Glasniku“ fotografije pod naslovom: „Ko je ovo?“ a u opisu:
„Gornja ličnost nađena u suterenu kuće br. 24, izjavila je pred policijskom vlašću da se zove Spira Petrović i da je pukovnik u pensiji. Pozivaju se svi koji ga poznaju da prestanu policijskoj vlasti i to izjave a njegova familija, ako je ima, poziva se da dođe i da ga na revers primi od vlasti“.
Zar ne bi to vredelo. Ajde, bolan, g. Ceroviću probajte jedan put. Bićemo vam blagodarni svi mi familijarni i solidni ljudi.