Znate šta sam juče radio? Sedeo sam celo pre podne na prozoru.
Ja se znate, ove godine ne selim, ostajem u istom kvartiru, pa ne možete verovati sa kakvim zadovoljstvom ili bolje reći pakošću gledam one muke onih grešnika koji se moraju seliti. Idu na primer puna puncita kola, konji ih jedva izvlače; za kolima ide služavka i nosi jednu sliku i lampu. Na jedan mah, u momentu kad već kočijaš misli da je isterao kola, prevrne se ozgo sa vrha tovara dečija kolica, i za njom poleti bakrač i jedno nogare. Kuvarica vrisne i spusti lampu, kočijaš opsuje oca i mater i zaustavlja kola i ponovo tovari stvari.
A ja sve to gledam i pakosno se smejem i uživam u tuđoj muci.
A kola idu za kolima, čas špediterska, čas rabadžijska, čas taljige a čas nosila. I čudo kako sam po stvarima mogao tačno da pogodim, ko im je gazda.
Najpre prođoše jedna široka špediterska kola, na njima čitava kuća. Šporet sa dve ringle, trpezarijski astal i otoman pa onda dva velika dvokrilna ormana i jedan par čizama, korito i kazan za veš i opet par čizama, dušeci, ćebad, jastuci i stolice, stolice, stolice, i nekakvo sedlo i još jedan par čizama i puno ćunkova od šporeta. Pa onda dve dečje stolice, jedan umivaonik, tri kreveta, četiri pet karnisa i jedna lovačka puška. Nogare za pranje veša, jedno bure i još jedan par čizama koji viri iz bureta.
To je sigurno kakav kapetan, najviše major. Ima ženu i dvoje dece. To sam tačno poznao po stvarima.
Malo posle naiđoše jedna obična rabadžijska kola, i na njima čitava kuća. Šporet sa jednom ringlom, pa neki stari dvokrilni orman od kojega je jedno krilo već otpalo i onda četiri trake pletene stolice i jedan gvozden minderluk. Dva drvena kreveta i jedan dečiji krevet, astal kuhinjski, polica i bure sa kiselim kupusom.
To je izvesno poštar, ili đumrugdžija, najviše poreznik. Oženio se skoro, tek jedno dete imaju. Uzeli su se iz ljubavi te mu žena nije donela nikakav miraz, pa čak ni nameštaj, već je uz njegov momački nameštaj dokupljen samo još jedan krevet i dvokrilni orman. Onaj dečiji krevet kupljen je izvesno docnije.
Malo posle, prođoše još jedne taljige sa jednim konjem. Nisu baš sasvim ni pune. Jedan gvozdeni krevet i dušek, jedna stara slamna stolica, jedan izlizan zimski kaput, jedan beli trgovački sanduk pun veša, drugi jedan manji sanduk pun knjiga, ramovi sa slikama, fotografija i nota i preko svega jedan venac sa trakama na kojima je nešto bilo ispisano iz izlepljenih slova ali su na jednoj samo još ostala slova: „… viću“… a na drugoj: „… arnosti“:
To je ili glumac ili horovođa kakvog pevačkog društva. I to što je tako malo stvari u kolima ne znači da on uopšte ima malo stvari no da je onaj resto stvari zadržao za kiriju gazda kuće u kojoj je do sad sedeo.
I sva ostala kola koja su prošla pogodio sam. Evo prekosutra je prvi, sedite samo na prozoru pa ćete videti da ćete i vi pogoditi.