Ben Akiba

Iz beogradskog života, 1905—2025.

Ono kad bi se pravilno htela da protumači i razume reč zimnica, ona bi ma na kom drugom jeziku značila: zimski kaput mužu, zimski kaput ženi, zimski kaput deci i dva fata drva.

Kao što je poznato, svaki dobar domaćin, još prvih septembarskih dana kupi sebi menični blanket i eskontnu listu. U toku meseca septembra, nađe dva potpisa; u prvoj polovini oktobra obiđe pet šest novčanih zavoda i kod sedmoga uspe i u drugoj polovini oktobra, vi vidite tek u Knez-Mihajlovoj ulici, ide dobar domaćin napred, žena za njim a deca za njom i ulaze iz dućana u dućan, svlače svoje odelo i navlače novo, dok se najzad ne pogode. Od para što preteče kupe se drva i eto zimnica je spremljena.

Jest, ali to bi tako bilo na muškom jeziku, na ženskom zimnica ne znači samo to.

Dođe dobar domaćin kući na ručak a žena tek počne:

„Slušaj, Joco, ja sam već poparila bure a kupus još nismo kupili. Ako ga sad ne uzmemo docnije će biti mnogo skuplji.“

To Joca proguta sa supom.

„Boga ti, Joco, misliš li ti na kuću koji put. Ni jedne godine do sad nisam ovoliko odocnila sa turšijom. Hoćeš li mi dati pare za paprike?“

To Joca proguta sa rimflajšom.

„Joco, ako ću sad skuvati nešto paradajza dok je jeftin patlidžan, posle ga ti kuvaj.“

To Joca proguta sa cušpajzom.

„Ovaj, šta sam htela da ti kažem. Da, trebala bih da skuvam koje slatko i nešto kompota dok još ima voća. Nećemo valjda još i slatko kupovati zimus iz bakalnice.“

To Joca proguta srčući kafu posle ručka.

Razume se, počev od prvog dana, od onog dana kad je snadbeo sve sa zimskim kaputima i drvima, pa svaki dan takav mu je ručak. Kad bi nešto njegov jelovnik bio ispisan, glasio bi ovako:

  1. Supa.
  2. Razgovor o kupusu.
  3. Rimflajš.
  4. Razgovor o turšiji.
  5. Cušpajz.
  6. Razgovor o paradajzu.
  7. Kafa.
  8. Razgovor o slatku i kompotu.

I tako taj razgovor traje iz dana u dan dok grešni Joca ne počne da sanja sve ružnije od ružnijih snova.

Sanja na primer grdnu veliku baburu, pa kao ta babura visi nad njegovom glavom a žena drži makaze i preti da će odseći končić te da će babura pravo Jocu po nosu; ili druge noći sanja veliko bure puno sirćeta a njega žena i tašta metle u turšiju, pa kao tašta donela onaj veliki kamen pa mu metne na glavu kao da se potopi turšija i da je prelije sirće; ili treće noći sanja svoj zimski kaput, kao nije crn, kao što ga je on kupio, nego crven. Zagleda on malo bolje a ono kaput mu i nije od štofa nego od crvenih patlidžana.

I tako sve strašnije od strašnijih snova poče da sanja, dok se ne odluči da se rastrese napasti.

„Nemam“, vikne sutradan ženi, „nemam, razumeš li. Zadužio sam se dok smo se obukli a ne mogu sad ja i za turšije praviti menice. Ko će mi molim te dati potpis za turšiju“.

E sa, razume se, nastaje druga situacija. Sutra dan kad dođe na ručak a žena mu saopšti.

„Joco, kaži dragička.“

„Kakva dragička.“

„Kupila sam paradajz.“

„Od kud ti pare?“

„Dve stotine patlidžana dobila sam za tvoj stari zimski kaput.“

Sutra dan opet dragička. Odoše i Jocine pantalone, pa onda dečije cipele i haljine, pa onda suknja i tako redom iznosi se iz kuće stvar po stvar, a unosi se patlidžan, kupus, paprike i sprema se zimnica.

Slušajte muževi, pregledajte vi samo svoje stare haljine pa odvojte za vremena što vam treba, jer žena za zimnicu da sve što ščepa naše a svoje sačuva.

Moja je žena je dala za turšiju čak i onaj moj cilinder, znate onaj što je pre neki dan održao onako sjajnu trku.