Kako je to nekad lako bilo. Kijavica nije ni smatrana kao bolest a i kad si je dobio, lako ti je bilo oprostiti je se. Sretneš samo prijatelja ili prijateljicu rekneš joj:
„Kaži Milica.“
Onaj rekne Milica, a ti na to:
„Pozdravila te moja kijavica! — pa mirna Krajina. Kijavica odmah pređe na onoga.“
E al to je nekad bilo; danas ti ne pomažu ni Milice ni Katice, danas moraš vući kijavicu sve dok je ne iskijaš.
Pa onda nekad su i džepne marame bile drukče. Jedna marama ti dosta bila da u nju kija nedelju dana cela jedna porodica, a danas, napuniš sve džepove marama pa ti to traje do podne, a posle podne opet čiste.
Ne znam da li se to promenila vremena il’ se promenile kijavice.
Eto od nekoliko dana ja je vučem pa čisto izbegavam i svet i društvo. Vi ne možete čisto ni verovati koliko se tu čoveku neprijatnosti mogu desiti kad vuče sobom jednu takvu kijavicu kakve danas spopadaju ljude. Meni se jedanput desilo da sam s kijavicom imao audenciju i možete misliti kako je to izgledalo.
Jedan put opet na zabavi prišla mi je jedna dekoltovana dama, koja je posle kratkog razgovora samnom morala otići kući. Jer najzad nekad se i kijalo drukče, jedno obično malo i kratko: „ciha!“ i to je sve ali danas, nos izgleda pri kijanju kao kanta za zalivanje bašte i onda čovek potegne jedno dugačko „I“ duže no ono popovsko kad počnu „Iže heruvimi“, pa grune iz nosa ceo orkestar, prva violina, druga, bas, truba i bubanj i sve to završi sa jednim „…a a a“… koje traje duže od očenaša.
I što je glavno nema leka. Zapitaš kog prijatelja za savet a on ti veli:
„Ta, pričuvajte se: znate od kijavice se pređe najlakše u zapalenje. Eto Petrović, zdrav zdravcit je bio, pa udario u kijavicu, pa onda leže i eno umro čovek.“
„Tako, hvala!“ zablagodarim se ljubazno pa se obratim drugom prijatelju.
„Kijavica je vidite već jedan stupanj influence a znate influenca je smrtonosna. Vi znate pokojnog Jankovića. Eto on je tako imao kijavicu, ništa više samo kijavicu.“
„Hvala lepo!“ zablagodarim se takođe pa se obratim drugima, redom svakom, samo da mi kažu leka.
„Ništa bolje, nego noge u vruću vodu pa da napariš“, veli mi gospa Maca.
„Šmrči ledenu vodu“, savetuje g. Sreta.
„Spavajte u čarapama“, savetuje me gospa Persa.
„Ladnu krpu oko vrata“, veli mi g. Mika.
„Nakadite se na šećeru“, veli mi gospa Sojka.
„Metnite pamuk u nozdrve“, savetuje me gospodin Sveta.
I ti saveti se tako gomilaju a ja kijam sve dalje.
Evo baš ovog časa, kad vam ovo pišem, ja sam u ovakvom položaju. Sedim za mojim pisaćim stolom, noge mi u vrućoj vodi; oko vrata sam vezao mokru krpu i iz nozdrva mi viri pamuk i, hoću da vam ispričam jednu zanimljivu epizodu koja se jednom proscu desila zbog kijavice ali… eto ne mogu… stiglo me je… psiha!…