Ima jedan manji deo ljudi koji živi od naše sreće i ima jedan veći deo ljudi koji živi od naše nesreće. Dabome da se i ovi drugi kao i oni prvi žale na „rđave prilike“, na zastoj rada, samo što ne rašire ruke i što nam ne kažu:
„Ne ide, ne ide posao, nema dovoljno nesreća na svetu.“
Da vam navedem bar one s kojima sam ja razgovarao, i koji su se meni žalili.
Tako jedan doktor. Sretnem ga tu skoro i pitam:
„Kako, kako ide doktore?“
„Boga mi, rđavo“, veli mi on i sleže ramenima „nema se posla“.
„A što?“
„Pa eto tako, sve zdravo. Nema da naiđe neka zaraza. Svet zdrav zdravcit. Šta misliš ovako promenjivo vreme, gde god se okreneš svet kija pa… mesto da pređe u zapalenje, kao što bi to red bio, a ono ništa… potroši pet šest šnuftikli više pa ništa, kao da nije ni kijao.“
Tako isto požali mi se prodavac mrtvačkih sanduka.
„Ne ide gospodine, ne ide posao. Ja ne mogu da razumem kakav je to svet, tu smo samo mi Srbi takvi. U drugom obrazovanom svetu, svet kad boluje i umre, kao što je to u opšte red u svetu, a među tim kod nas, zakovrio čovek, boluje od najgoreg zapalenja, od zapalenja bubrega, creva i od zapalenja svega i svačega, od čega bi svaki lepo vaspitan čovek umro, a šta mislite šta radi naš brat Srbin? Pridigne se, gospodine, ozdravi. E pa ko će s takvim svetom izaći na kraj.“
Tako mi se isto žalila i babica gospođa Milerova. Veli:
„Ne ide posao, gospodine, ne ide. Ne kažem da nema porođaja, hvala Bogu, rađaju i one koje su udate i one koje nisu udate, ali nema kao što je bilo nekad. Sve neki laki porođaji, kao da se svet izvežbao, šta li je. A nekada, gospodine, zamuči se žena pa se muči, muči, muči; muči se po nekoliko dana, pa je onda milina. Tu onda znate noćite nekoliko noći, radite, pa onda razume se, drukče vam se i plati. A ovako ništa, obična taksa.“
Razume se, pop je među prvima kad je o tom reč da se neko žali. Veli mi:
„Ima nešto krštenja, ama šta je to. Većinom vanbračna deca, ne zna im se ni otac, niti znate od koga taksu da naplatite. A pratnja i parastosa, malo, malo gospodine. U srećno doba padalo mi je na dan po sedam osam pratnja, pa se ne može da stigne. Trč ovamo, trč onamo, pa ne može da se stigne. Danas toga nema, umire svet kao od bede.“
Tako mi se isto žali i agent osiguravajućeg društva:
„Ne ide posao. Nema to kod nas kao u drugim srećnim zemljama da se desi na primer kakav sudar vozova pa da izgine jedno dvadeset trideset osoba pa da se međ njima nađe i koj osiguran pa da mu porodica primi osiguranje. To bi znate bila reklama kao što valja ali ovde kod nas u Srbiji, kao što nam sve ide naopako, tako i to. Ne može čovek ni da reklamira posao kao što treba.“
Kad su mi se već žalili doktor i pop, vi valjda i sami znate da mi se morao žaliti i advokat:
„Znate, svet je već pismen; pa pola posla sam sebi svršava. Nema više onog lepoga vremena kad čovek sune pa napiše tako glup testament da ga posle ne možete godinama razmrsiti. Pa onda ni razvodi brakova nisu više onakvi kakvi su bili u srećno doba. Sad sve ide kao u pozorištu. Sporazumeju se muž i žena pa se razvedu kao da ništa nije ni bilo. A nekad je to bilo mnogo lepše; potuku se, muž izgruva ženu pa dođe sva karirana kod advokata a muž pribere čitavu čaršiju svedoka pa milina, razvije se parnica pa traje i po nekoliko meseca. Milina je to bila i zarađivao se novac. Danas je to sve drukče.“
Pa ostavite sve druge ali mi se žali i moj kolega, novinarski reporter:
„Ne ide, ne ide, ne ide. Nema šta da se piše. Pogledajte samo, napunim ujutru džepove šlajfnama, zarežem pisaljke, lunjam po Beogradu po ceo dan, pa ništa. Ne pribeležim ni jednu vest. „Taj i taj verio se sa tom i tom“ i to je sve. Nema na primer zemljotresa, pa da se poruši nekoliko kuća, pa da ubije nekolicinu, ali ne običnu nekolicinu. Šta je to: „Taj i taj poginuo“. To je ništa, to nije nikakva vest. Nego da ubije bar jednog ministra, pa generala, pa državnog savetnika, pa da ima šta da se piše. Ili, kamo, kakvih revolucija kao u drugim zemljama na primer. Zamislite samo kako su srećni reporteri u bratskoj nam Rusiji. Mirno spava i ne brine se za sutrašnji broj. Probudi se ujutru i čuje, bomba onamo ubila generala; bomba ovamo odnela levu nogu guverneru pa milina gospodine. A kod nas ništa, a urednik se još ljuti kad nema interesantnih vesti. Nema, eto nema.“
Kao što vidite, sve ove žalbe su opravdane. A i ja gotovo mogu da se požalim; i ja već nemam o čemu da pišem. U poslednje vreme niti je kakav mlad čovek skočio kroz prozor, niti je muž odjurio ženu, niti su se dve žene posvađale, niti je kakvo ljubavno pismo uhvaćeno; niti je kakva dama zakazivala randevu.
Ja ne znam, žene, šta vam je; što ste se usićile kao za inat meni. Počnite opet po malo, jer na ne mogu da sedim ovako besposlen, ja moram da pišem.