Kao da vas gledam. Ali čim ste pročitali današnji naslov vi ste svi u sebi pomislili: Pazi ga Ben-Akiba hoće opet o taštama da piše. A nije mi ni na kraj pameti i od kud bi ja tašte nazivao aparatom za sekiraciju?
Ne, ne, prevalili ste se, ne mislim o taštama pisati i rešio sam se da ih još zadugo ostavim na miru. Pravo je da se odmore malo a posle da vidite i strah me je malo. Onomad me srela jedna tašta pa me zaustavila na putu.
„Slušajte, Ben-Akiba, verujete li vi da ima Boga?“
„Kako da ne verujem; pa meni je Bog uvek treći potpisnik na menicama.“
„Kako to?“
„Znate, ona dva prva potpisa to su obično dva moja prijatelja. Čim su to moji prijatelji, samo vam se kaže da su bez kredita kao i ja. Da su bogati i da imaju kredita, ne bi bili moji prijatelji. Njihovi potpisi dakle ne vrede ništa, pa kad mi menica ipak prođe na cenzuri, ja tad moram verovati da je i sam Bog sišao i potpisao se kao treći.“
„Dobro“, veli tašta, „tek vi verujete da ima Boga“.
„Pa dabome.“
„E pa onda mislite li vi da ostanete jednog dana udovac?“
„O molim, ništa mi nije lakše nego to zamisliti, jer sam se već vežbao. Vrlo sam često to zamišljao u sebi pa sam se navikao.“
„E pa znate li vi da se po drugi put ne bi mogli oženiti?“
„Ta nije moguće!?“
„Nebi verujte. Ne bi vam ni jedna beogradska tašta dala svoju kćer za ženu.“
„Ala ste naivni kao i sve tašte. Ja vas uveravam da bih se ja ipak oženio.“
„Ama kako?“
„Pa nebi ja ni tražio ćerku, ja bih u tom slučaju prosio samu taštu.“
„E to je druga stvar“, odgovori mi naivno tašta i stidljivo obori oči.
Eto vidite kako mi prete tašte, a ja grešnik znam šta to znači kad zetu samo jedna tašta preti, upravo to i vi svi znate kako je, pa zamislite mene grešnika kome sve beogradske tašte prete.
Ne, ne, neću više o njima pisati i zato vam svečano izjavljujem da se gornji naslov ne odnosi na njih i da pod imenom aparat za sekiraciju, ne mislim na tašte.
Aparat za sekiraciju to je naš telefon, ja ga bar tako zovem.
Pre neki dan sam baš išao u telefonsku centralu da se pretplatim. Šef telefoniskinja dočekao me je vrlo ljubazno.
„Šta ste vi radi, Ben-Akiba.“
„Pa znate, gospodine, ja mirno živim u kući. Tašta živi odvojeno od mene, ženu sam slao ove godine u banju te je ovo već dva meseca sa svim mirna i na blagodarnosti ne jedi me, pa mi je taj život vrlo monoton. Izgubio sam sasvim apetit. Želeo bih koj put da se najedim, te nemam načina.“
„Pa?“ pita šef telefoniskinja.
„Pa to, ja bih se rado pretplatio na jedan aparat za sekiraciju.“
„Ama kako, ja vas ne razumem?!“
„Hoću da se pretplatim na telefon, da mi se uvede u kuću telefon.“
„A, to je drugo.“
„Nije to drugo, to je tačno to, jer telefon je bar kod nas samo aparat za sekiraciju i ništa više.“
„Pre neki dan baš sedim u svojoj kancelariji a bio je neki telefonski dan. I evo od prilike šta sam razgovarao sve na telefonu.“
„Zvrrr…“
„Zvrrr…“
„Alo.“
„Molim.“
„Budite dobri dajte mi broj 373.“
„373?“
„Da.“
„Krrrr… Krkrkrkr…“
„Alo!“
„… krr…“
„Alo!“
„… krr…“
„Molim lepo, ima li koga tamo?“
„… krr…“
„Alo!“
„Zvrr…“
„Molim lepo, molim ljubazno ima li koga tamo?“
„Alo!“
„Alo!“
„Zvrr…“
„Krrrrk…“
„O, gospode Bože, ima li koga tamo?“
„Pa ovde je centrala gospodine.“
„Tako, milo mi je.“
„Šta ste radi?“
„Pa pre po sata tražio sam broj 373, fotografa Jovanovića, i posle tolikih muka dobio sam opet centralu.“
„A vi ste radi broj 373.“
„Da.“
„Odmah.“
„Zvrr…“
„Zvrrrr…“
„Krrrrk…“
„Krrkrkrkrkr…“
„Alo!“
„Alo.“
„Ko je tamo?“
„… rrr…d
„Alo?…“
„Alo!“
„Ko je tamo?“
„Centrala.“
„Oh, božanstvena centralo, odreši se jedan put od mene i veži me sa Jovanovićem fotografom.“
„Koji broj želite molim?“
„Trista sedamdeset i tri.“
„Tako! dobićete odmah.“
„Zvrr… —“
„Zvrrr…“
„Alo.“
„Krrrk… krk… krrk…“
„Alo.“
„Alo.“
„Ko je tamo molim vas?“
„Rafajlovića podrum.“
„Kako?“
„Rafajlovića podrum.“
„Pardon molim vas, nisam vas tražio.“
„Zvrr… — zzrr…“
„Rrrr…“
„Krkr… kr… krk…“
„Alo.“
„Alo.“
„Ko je tamo?“
„Centrala.“
„O, gospode Bože, ima li kakvog načina da se otkačim od centrale.“
„Šta želite gospodine?“
„Broj 373. Upamtite, broj 373.“
„Molim, odmah.“
„Zvrrr…“
„Rrrr…“
„Krrkrkrkrk…“
„Alo.“
„Alo.“
„Ko je tamo?“
„Rafajlovića podrum.“
„Ta šta ste se zakačili za mene. Dužan sam vam svega za onih sedam flaša vina, pa me ne puštate. Prekinite vezu.“
„Prekinuću.“
„Zvrr…“
„Krkrkr…“
„Alo.“
„Alo.“
„Ko je tamo?“
„Centrala.“
„Jeste li čuli, ako mi se samo još jedan put javite ja ću vas kroz telefon poljubiti.“
„Pa šta želite molim.“
„Ta broj 373.“
„Pa zar vi još niste dobili taj broj?“
„Ta kako dobio, već sam malaksao viseći na telefonu, smilujte se.“
„Izvolte, gospodine vezu.“
„Zvrr…“
„Zvrr…“
„Krrrk…“
„Alo.“
„Alo.“
„Ko je tamo?“
„Fotograf Milan.“
„No hvala Bogu, jedva jedan put dobih vezu. Šta je sa slikama moje tašte. Pozvan sam sutra na ručak kod nje pa joj ne smem na oči ako nisu gotove slike.“
„Gotove su.“
„Jesi joj doterao struk da bude tanji?“
„Kažite vi Simi da je on jedan prost magarac. Ja sam menicu poslao još prekjuče na povratni recepis.“
„Koj Sima, brate, kakva menica?“
„Nego on se pravi lud. Nateraće me samo da sednem večeras na voz pa da doputujem u Beograd.“
„Pa ko si ti, brate tamo?“
„Tasa.“
„Koj Tasa?“
„Pa prvi potpisnik.“
„Pa odakle vi govorite na telefonu?“
„Iz Niša!“
„O, gospode Bože, šta je to sad.“
„Zvrr…“
„Zvrrr…“
Bacim slušalice i klonem umoran. Za jedan dan dovoljno sekiracije, dignem se kući da legnem i da se odmorim malo od malaksalosti, kako bi mogao ručati.
Je l’ te, da se i vami svima tako dešava?