Vama je, dabome, čudan taj naslov „Kafa sa salatom“ i ne možete da razumete šta hoću tim da kažem. Čudan je i meni, ali evo već tri dana kako se ja hranim kafom sa salatom pa o tome hoću i da vam pričam.
Ja vam nisam nikad pričao o jednoj mojoj tetki. U ostalom nebi vas to ni zanimalo jer nije to da kažete neka naročito zanimljiva tetka. Nije, to je jedna sa svim obična tetka.
Ona nije u Beogradu pa se i ja s njom retko viđam ali me zato češće obraduje kakvim amanetom. Jedan put će poslati kajsije, drugi put grožđe, treći put jagnje. Pre neki dan dobio sam pismo, šalje jedno pečeno prase. A danas sam već dobio i avizu sa carinarnice. Možete misliti kako sam oblizao i samu onu avizu i odmah otrčao na pijacu te kupio salatu.
Razume se, naredio sam ženi da ništa ne kuva za ručak. Što će nam drugo šta, dovoljno je prase i salata.
Dabome požurio sam odmah na savsku carinarnicu jer je prase iz Smedereva poslato. Primio me ljubazno šef carinarnice, ponudio me da sednem i naručio mi kafu. Dok sam ja pio kafu, on je razgledao moju avizu razgovarajući ljubazno samnom; za tim mi reče da sa tom avizom moram sići na donji sprat kod revizora carinarnice.
Zablagodarim mu na ljubaznosti i siđoh na donji sprat. I revizor me vrlo ljubazno dočeka.
„O molim izvolte vi samo sedite.“
I on odmah zazvoni u zvonce i naruči mi kafu. I dok sam ja pio kafu, revizor se izgubi iz kancelarije te poduže ne dođe. Kad se vrati on mi reče da je za stvar nenadležan ali da će me uputiti kome treba. Reče mi da se popnem na gornji sprat i da se prijavim činovniku koji radi u sobi broj 4.
Odoh gore i prijavih se. Činovnik broj 4. dočeka me kao rođenog brata.
„O, zar vama… ta vama ću svršiti posao pre sviju ostalih poslova. Sedite vi samo ovde a dajete meni tu cedulju. Sad ćete za dvadeset minuta imati amanet. Popijete vi dotle jednu kafu.“
Činovnik broj 4. zazvoni i naredi da se meni donese jedna kafa. Ja počeh da srčem kafu, on se zagnjuri u neke knjige, pa onda u neke liste, zari se prosto sav.
Najzad, pošto sam ja ispio kafu, on diže glavu i pružajući mi listu reče:
„Nije kod mene ali… Molim vas siđite dole, na donji sprat, pa prva vrata levo… kažite činovniku da ste bili kod mene, pozdravite ga samo s moje strane, on će vam stvar odmah svršiti. Ne brinite se, on će vam stvar odmah svršiti.“
Šta ću, zablagodarim se na kafi, uzmem avizu pa siđem dole i odem činovniku na prva vrata levo. Ja se zbilja ne mogu da požalim na neljubaznost našega carinskog osoblja. Naprotiv, svi su tako ljubazni i predusretljivi. Eto ovaj gospodin, tek što sam mu se predstavio a on zazvoni i poruči kafu.
Ja sam razume se iz učtivosti morao da pijem kafu a on je brižljivo razgledao onu avizu, i vodio samnom opširan razgovor o carinskom ratu. Na kraju toga razgovora, on mi reče da ta stvar nije kod njega, već da moram ići na gornji sprat kod činovnika koji radi u sobi broj 6.
Kad sam se peo uz stepenice na gornji sprat, na Sabornoj crkvi izbijalo je jedanaest i četvrt. Uđem kod činovniku broj 6. i on me odmah predusrete:
„Pa zaboga, ko vas je to tako ludo uputio te lutate od nemila do nedraga. Šta to znači: što niste zaboga odmah došli k meni. Sedite molim vas da popijemo po jednu kafu. Stvar će sad biti u redu.“
Dok sam ja pio kafu, činovnik broj 6. se prepirao u sporednoj sobi sa drugim nekim činovnikom. Najzad vrati se u svoju sobu i reče mi:
„Moraćete sići dole. Zapitajte dole magacinera.“
Ja se učtivo oprostim sa ljubaznim broj 6. i siđem dole. Pri silasku niz stepenice na Sabornoj je crkvi već je udaralo podne i dole mi rekoše da je magaciner već otišao kući i da mogu doći tek po podne, u tri sata.
Dignem se i odem kući pa kako sam bio sit od onih silnih kafa, to ručam samo one salate što sam u ostalom jedino i imao spremno za ručak.
Po podne dam novac da se opet kupi nova salata i napravi za večeru, kako večeras ne bih jeo prase bez salate.
Oko tri dignem se, pa pravo magacineru.
Krasan neki čovek, čim me vide a on poruči kafu za sebe i za mene i uze sa svim svojski da razgovara o svemu i svačemu. Pričao mi je o zemunskim piljaricama, o tome kako je na lađi „Kulpi“ rđava kujna: pa onda o svojoj ženi kako je prekjuče plombirala zub i najzad o svom najmlađem detetu kako već tri dana ima proliv.
Kad je sav taj razgovor svršio i kad smo ispili kafu, a on mi reče, da je to užasno glupo što su me k njemu uputili. On rukuje samo sa espapom a prase nije nikakav espap. Uputi me da idem opet na gornji sprat.
„Videćete tamo jednog starca momka, on će vas već uputiti gde ćete ući.“
Poslušam ga i odem gore. Javim se tome momku i on me uvede u jednu kancelariju gde me dočeka jedan čupavi činovnik.
„Molim vas gospodine, meni je stiglo jedno prase…“
„Tako“, učini taj činovnik, „sedite molim vas. Dozvolite da vam poručim jednu kafu“.
„Hvala…“
„A, molim vas, jednu kafu, nemojte me odbiti. A je l’ te, je li to neka naročita rasa praseta?“
„Ne verujem, obično… smederevsko prase.“
„A tako? E pa onda hvala na pažnji ali nama za muzej nije potrebno prase.“
„Kakav muzej?“
„Pa ovde je carinski muzej, ja sam čuvar carinskog muzeja.“
„Gospode Bože, pa ko me je to ovde doveo.“
„To je neko pogrešio. Vi morate sići dole, izvolte dole na donji sprat.“
Morao sam se uzdržati i biti učtiv jer sam pio kafu, a čim sam to svršio, pojurih niz stepenice dole.
Odvedoše me jednom starijem činovniku koji mi odmah reče da sam mu dobro došao. Mrzi ga, veli, samog da pije kafu, pa da mu pravim društvo. Popismo kafu i progovorismo o mnogo koje čemu a posle mnogog i dugog razgovora on mi reče da je to pogreška od mene što lutam tako. Treba da idem gore na gornji sprat, tamo je naročiti činovnik koji te stvari radi.
Odoh opet gore i nađoh toga činovnika, popih i kod njega kafu pa mi onda reče da je već kasno i da moram doći sutra ujutru.
Umoran i izlomljen od penjanja i silaženja sa gornjeg na donji sprat i obratno, odoh kući, pa kako ništa nisam imao za večeru pojedoh onu salatu.
Sutra dan dadoh pare da se kupi opet salata jer sad sam već našao nadležnog činovnika i prase ću doneti do podne kući. A tek ne mogu jesti prase bez salate.
Sutra dan razume se odmah se uputim činovniku koje je za prasiće nadležan. Primi me odmah i naruči mi kafu.
Kad sam ispio kafu, a on mi reče:
„Ovde, gospodine, mora da je neka zabuna. Otidite vi kod samog šefa pa se objasnite.“
Odoh i šefu koji me primi ljubazno kao i juče. Kao i juče ponudi mi da sednem i naruči mi kafu. Pošto sam ispio kafu, objasni mi on u čemu je zabuna. Veli:
„Evo u čemu je stvar. To nije kod nas, morate ići u carinarnicu na željezničkoj stanici.“
Odjurim kao bez duše, te uskočim u tramvaj pa hajd na željezničku stanicu.
I tamo me činovnik dočeka vrlo ljubazno i, ponudi me te popih sa njim kafu ali mi reče da je već dockan jer je ovde podne. Moraću doći po podne.
Dignem se opet pa kući, da ručam moju salatu. Posle ručka dam da se kupi nova salata za večeru a ja se dignem te hajd na železničku stanicu. Dočeka me isti činovnik te popijemo zajedno kafu pa me uputi kod šefa. Šef me dočeka raširenih ruku.
„Pa što nisi odmah došao do mene, crni Ben-Akiba, nego se bam badava muvaš dan i po.“
On mi odmah poruči kafu i uze stvar u posao.
„Dakle, stvar je sa svim prosta. Uzmi ovu tvoju avizu, pa idi dole u magacin.“
Siđem u magacin i nađem opet poznanika činovnika. Naruči mi odmah kafu i uze stvar da svrši.
„E vidiš, dragi moj“, reče mi pošto ispismo kafu, „ja ću ti odmah svršiti stvar, ali idi do revizora da ovo overi“.
Odoh revizoru, ispih i s njim kafu, ali mi on reče da idem ponovo upravniku i da mu kažem da po knjigama nikakvog praseta nema na železničkoj stanici.
Odoh opet do šefa, on mi reče da sedim u njegovoj kancelariji i da pijem kafu (koju je odmah i naručio) a on će lično stvar izvideti.
Ja sam trpeljivo srkao kafu dok se on ne vrati i ne saopšti mi, da prase nije ovde no na savskoj carinarnici i da se on i kroz telefon obavestio, dakle nemam šta više da lunjam.
Tog dana već je bilo dockan da odem opet na Savu. Odem pravo kući i pojedem i po četvrti put salatu. I ja i žena počeli smo već da mršavimo a moja tašta, prosto kost i koža. Pa malo što smo izmršaveli nego tašta uzela i da mi prebacuje:
„Šta znači to, dva dana jesti samu salatu. Ako ti, zete misliš, da me time umoriš ili da me time oteraš iz kuće, varaš se. Ješću ja još nedelju dana salatu ali mi je žao samo ovog deteta zar ne vidiš kako ti je žena izmršavila.“
Sutra dan odjurim kao besomučan na Savsku carinarnicu. Šef me najljubaznije dočeka, naruči mi kafu i izvini mi se za pogrešku. Dade mi zatim jednu cedulju i uputi me revizoru.
Odoh kod revizora, on mi poruči kafu i dade mi jednu cedulju i uputi kontroloru.
Kontrolor mi poruči kafu pa mi i on dade jednu cedulju i uputi magacineru.
Magaciner mi poruči kafu, pa mi dade i on jednu cedulju i uputi činovniku broj 4.
Činovnik broj 4. poruči mi kafu pa mi i on dade jednu cedulju i uputi me činovniku do vrata levo.
Činovnik do vrata levo poruči mi kafu pa mi i on dade jednu cedulju i uputi me činovniku broj 6.
Činovnik broj 6. poruči mi kafu, pa mi dade i on jednu cedulju.
U tom je već izbilo podne te sam morao kući na ručak. Dođem kući pun frahtova, deklaracija, aviza, a već ne znam kako se sve zovu ove cedulje ali znam da sam ih imao devet.
Pojedem salatu sa svojom izmršavelom familijom i ostavim pare da se kupi nova salata za večeru.
Jedva tog dana po podne izvadim amanet. Otvarajući ga, ja sam već spreman još tu na carinarnici da odvalim jednu nogu, pa da je oglođem, ta možete misliti kako sam se zgranuo kad mesto praseta nađoh u amanetu ful. Pod fulom našao sam i tetkino pismo koje je glasilo:
Draga deco,
Prevario me seljak, pa mi nije doneo prase. S toga vam sad šaljem ful za poštrikavanje čarapa a iduće nedelje, ako Bog da, prase.
S pozdravom
Vaša tetka.
I sad, kako ću s ovim fulom za poštrikavanje čarapa pred izmršavelu taštu i ženu.
Bog neka mi je na pomoći!