Čitali ste pre neki dan da je poslednjim ukazom vojnim i jedan pop proizveden za oficira. To je pop Vlada Đurković iz Lapova.
Nemojte misliti da ja o tome hoću danas da vam pišem što mi je krivo nešto. Bože sačuvaj! Na protiv ja nalazim da bi mnogog i mnogog popa trebalo proizvesti za oficira, kao što bi mnogog i mnogog oficira trebalo oterati u popove.
Dakle nije mi krivo. Na protiv ja nalazim da je proizvođenjem ovoga popa za oficira pronađen jedini put i način da se i u našu crkvu unese disciplina.
Trebalo bi samo u tom pravcu i dalje raditi. Mitropolit bi na primer mogao biti proizveden za generala; vladike mogle biti proizvedene za pukovnike i to: vladika Milentije za pešadijskog pukovnika, vladika Nikanor za konjičkog, vladika Sava za artiljerijskog a šabački vladika Sergije za komandanta municione kolone i provijanta.
Prote bi izvesno bile majori, i to raznih rodova oružja. Jedino što bih onog protu Božu sa groblja postavio za generalštabnog majora.
Popovi bi već bili kapetani i poručnici, đakoni potporučnici; crkvenjaci bi mogli biti niži činovi a zvonari bi bili značari.
I kako bi to lepo bilo, Bože moj, kad bi se tako uneo vojnički duh u crkvu. Zamislite naprimer kapetan-pop Pera otvori oltar, stane pred isti i izdere se na sakupljene pobožne građane:
„Mirno!“
Pa onda uzme kadionicu, prokadi hrišćane a sve merka ispod oka, pa počne službu.
„Blagosloven Bog jesi… ti, ti, ti u zadnjem redu, ne mrdaj; ne mrdaj kad ti kažem inače ću te sad ovom kadionicom po cimenti!“
A onaj grešnik prekrsti se pa ućuti, živ ne mrda i sluša pažljivo dalje službu.
A kapetan-pop nastavlja službu:
„Slava tebi, Gospode, slava tebi… slavu ti tvoju, tebi, tebi, ti četvrti u redu što si zinuo kao som. Ako te zveknem ovim evanđeljem po glavi i ti ćeš se smiriti.“
I tako u opšte služba božja bi išla da bi bila milina slušati.
Al‘ ne bi se samo to postiglo, već i mnogo što šta drugo. Tako na primer, ovim bi bilo potpuno uređeno svešteničko — stanje. A vi znate da to stanje i učiteljsko stanje, da su to dva stanja koja nam već decenijama zadaju brigu.
Pa onda, kad bi popovi postali oficiri, mogle bi im se i godine službe računati u duple. A oni zdravo vole te duple stvari. Vole naprimer duple džepove, pa vole duplu taksu, pa razume se da bi voleli i duple godine službe.
Eto, vidite, sve bi to moglo da se postigne ako ovo proizvođenje pop-Vladino ne ostane usamljeno. Ovako nije nikakvo čudo što se pop Vlada iz Lapova preplašio pa dojurio u Beograd, da se raspita o sebi i o svome položaju.
Ne znam ko mu je rekao da će najbolje učiniti ako dođe k meni da se posavetuje. Najzad ja sam mu svojski i iskreno kazao svoje mišljenje, pa hoću i vama da iznesem taj naš razgovor:
POP: Jeste li vi, gospodine, Ben-Akiba?
JA: Ja sam, oče.
POP: Meni su rekli da ste vi uvek voljni da ljudima i ženama date iskrene savete.
JA: I to besplatno, oče. Ja odavno praktikujem da svetu dajem besplatne savete.
POP: Bog vas blagoslovio!
JA: Hvala
POP: Na malo.
JA: A šta bi vi hteli, oče?
POP: Pa eto vidite, meni se desilo, što se možda ni jednom popu u Srbiji nije desilo.
JA: Tako, a šta je to?
POP: Postao sam poslednjim ukazom potporučnik.
JA: Gle molim te… e pa, čestitam vam.
POP: Hvala. Ali vi ne znate kako me je to zabrinulo.
JA: Što, da se ne bojite višeg kursa?
POP: Ta nije to. Nego prvo i prvo bojim se da to ne izađe u novinama. Znate kakvih sve ima novinara, pa hoće da dohvate to i da se ismevaju.
JA: A to neće. Ja vam dajem reč da to neće izići u novinama.
POP: Baš vam hvala.
JA: Na malo.
POP: Posle ne znam i brine me, kako će to moje postavljanje da primi majka crkva?
JA: Upravo vas više brine kako će tu stvar da primi otac Mitropolit?
POP: Pa da.
JA: To ne brinite. Otac Mitropolit ima računa da bude na dobroj nozi ne samo sa majkom crkvom nego i sa majkom vladom.
POP: Pa to jeste. Ali svet, kako će svet to da primi?
JA: To ne brinite. To će biti vrlo lepo primljeno. Kod nas je svet već navikao da đumrugdžije budu ministri, oficiri da budu privrednici; profesori da budu šumari a novinari da prave sir. Nije to kod nas u Srbiji nikakvo čudo, što će jedan pop biti oficir.
POP: Pa dobro, al’ ja ne znam ni kako da se nosim sad?
JA: Ne znate. To je vrlo lako. Obucite najpre na sebe oficirsko odelo pa preko toga mantiju.
POP: Iju!
JA: Molim vas, videćete da to ima svojih praktičnih strana. Prvo i prvo vaša popadija mnogo će vas više voleti. Vi ćete preko dana ići ulicom u mantiji i kad dođete uveče kući a vi samo skinete mantiju i postanete potporučnik. A za popadiju je mnogo važnije da svi danju budete pop a noću oficir, nego obratno. Ona će u stvari imati dva muža…
POP: Iju!
JA: Pa da, kako joj je kad po volji, može da menja. Ako hoće popa, popa; ako hoće oficira, oficira.
POP: Ubio vas Bog da vas ubije, baš ste vi neki obešenjak!
JA: Hvala lepo. A za tim i u samoj službi može vam ta uniforma mnogo koristiti. Zamislite samo, kakva mlada dama dođe kod vas na ispovest. Vi je pitate: je li zagrizla jabuku? a ona se snebiva i neće da prizna. Vi tada samo zadignete mantiju i mlada dama postaje odmah iskrenija.
POP: Ta idite, grom vas spalio, gde bih ja pred mladom ženskom zadizao mantiju.
JA: Ta zaboga, da pokažete da ste odonde potporučnik. Verujte meni, mlade se gospe radije i iskrenije ispovedaju potporučnicima nego popovima.
POP: Pa jeste.
JA: E, dakle, vidite da vas iskreno savetujem.
POP: E baš vam hvala. Al‘ po novinama o tome neće biti ništa pisano, jel’ te?
JA: Ah, koješta, ne brinite. Šta bi imalo o tome da se piše, to i nije nikakav materijal da bi se o tome moglo što napisati.
I pop ode zadovoljan a ja čak mislim i da održim reč. Neću više ni reči o tome da vam pišem.