Ima ih koji noću nose sobom revolver, drugi opet bokser, treći i četvrti ovo ili ono oružje, ali najveći ih se deo noću naoruža ključem od kapije. U ostalom od svih kućevnih alata, ključ od kapije je i najpraktičniji i najupotrebljiviji. Ima do duše i jednu rđavu stranu; on se danju vrlo lepo ugura u ključaonicu i funkcioniše kao da je zejtinom namazan. Noću opet, obično odeblja, kao što od kvasca kovan, te češće puta ne može da naiđe ključaonicu dogod i patroldžija ne dođe da pomogne.
Ali ipak ostaje taj fakat da je to najpraktičniji kućni instrument. Kakve ti sve poslove ne obavlja on. Njime se naprimer tucaju orasi i lešnici, pa se njime češće puta ukucavaju u zid ekseri na koje će se obesiti slike; njime se u kafani lupa u mermerni sto za „calen“, pa je njime najzad gospa Milka proletos razbila i glavu svome mužu majstor Simi. To ste čitali u policijskome glasniku. Sima došao kući tako posle ponoći i kao malo nervozan i ljut. Nije nikako mogao onako čisto i jasno da objasni na koga je on baš tako ljut ali je na kraju krajeva izašlo da je žena svemu kriva.
„Muž je glava svojoj ženi“, ponavljao je majstor Sima bar stotinu puta, dok gospa Milki nije dosadilo, pa skoči iz kreveta, dočepa mu ključ od kapije iz ruku i poče da ga čuka po glavi, bez obzira na to što se to načelo svetog pisma po kome je muž glava svojoj ženi, ni u kom slučaju može tako prevesti na srpski da žena ima prava tu svoju glavu da razbije.
Vidite dakle iz ovoga i sami da se ključ može svakojako upotrebiti. No još se nešto čudnovato može da desi kod ključa od kapije. Biva da se on potrefi te otvara i tuđu kuću. To se naprimer desilo gospodin Joci inspektoru. Njegov ključ vanredno dobro je pasovao na ključanicu gospodin Pere sekretara. I kako to da se desi samo da je gospodin Perina žena vanredno dobro pasovala za njega, a da se potrefio i ključ od kapije da pasuje za kapiju gospodin Perinu. Što ti je, Bože, sudbina, pa kaže da čovek ne veruje u sudbinu.
A čovek je slab da se bori protiv sudbina, pa i g. Joca, šta je mogao drugo nego da joj se pokori. A pokoriti joj se značilo je što češće izostajati noću od kuće i što ćešće koristiti se slučajem što se potrefio takav ključ da može otvarati tuđa vrata.
Gospodin Jocina žena, gospođa inspektorovica, i ako se drugi put ljutila na svoga Jocu kad bi uveče izašao, od to doba, kao da joj je to neka viša sila naredila, sa svim se ućutala.
Dođe on naprimer u dva sata po ponoći, a ona ljubazna, ljubazna Bože, kao da je s kakvog puta došao.
„Hoćeš čaj Joco!“ pita ga pod jorganom.
„E, taman, pa da se rasanim.“
„Pravo kažeš.“
Pa onda, dok se on svlači ona nastavlja dalje razgovor.
„A gde si bio do sad?“
„Pa… tako s društvom.“
„Ja ne znam vidiš Joco, s kakvim si društvom bio ali bi baš želela da s tim društvom uvek budeš.“
„Kako to?“ pita iznenađeno gospodin Joca.
„Pa tako, vidiš pre si mora biti uvek s nekim društvom sedeo, pa si uvek dolazio kući po malo pripit i svađao si se. A sad vidiš uvek dođeš lepo i ljudski, makar i malo podockan, al’ tek dođeš kao čovek.“
„Bože moj, međer su žene naivne, može čovek da ih vuče koliko hoće za nos“, misli gospodin Joca u sebi, i zadovoljno se svlači i brižljivo meće svoj ključ od kapije pod jastuk, da mu se ne zagubi kad mu je tako dragocen.
Razume se, sutra dan je to i pričao gospodin Maksi pri čaši piva.
„Pa kažu žene su lukave. More, kad hoće čovek može da ih vuče za nos, pa da se sve iskida od smeja“, hvali se gospodin Joca.
„Ama kako?“ pita radoznalo gospodin Maksa, koji je već poznat kao čovek koji se razveo sa tri žene te izgubio pravo da se i četvrti put ženi.
„Pa tako, brate moj“, nastavlja g. Joca, „vidiš ti ovaj ključ“.
„Vidim.“
„Znaš li ti da je to ključ od raja… to jest nije od raja već od kapije, nego znaš čije kapije.“
„Ta… znam već… govori se po varoši.“
„Šta se govori?“
„To je ključ od kapije gospođe sekretarice.“
„Dobro… neka je i tako. Ali zamisli ti samo ovo, da se moja žena ništa, ama baš ništa ne ljuti kad ja dođem dockan. Toliko je naivna, kao dete naivna.“
„Slušaj“, reći će ozbiljno gospodin Maksa, kao čovek kome je već i sudski zabranjeno da ima posla sa ženama. „Slušaj, a da li je tebi nešto palo na pamet.“
„Šta?“
„Pa vidiš, kad ovaj ključ od kapije otvara gospodin Perinu kuću, to onda znači da i gospodin Perin ključ otvori tvoju kuću. A?“
Gospodin Joca zinu.
„Razmisli o tome. Nije to baš tako dobro i pametno trpati svoj ključ u tuđu ključaonicu, jer…“
„Pa jeste“, učini gospodin Joca iznenađeno, „dabome, jer i njegov ključ pasuje za moju ključaonicu“.
„A žene nisu tako naivne kao što ti misliš.“
„Nisu, odista nisu!“ dreknu gospodin Joca pa se diže pravo šloseru te naruči za svoju kapiju drugu bravu i drugi ključ.
To je sutra dan učinio i g. Pera i od tog doba oboje dolaze ranije kući.