Odavno se ja kanem da pišem o jezicima, pa me strah. Nije to mala stvar. Teško je izaći na kraj sa jednim jezikom, onim na primer što ga svaki dobar građanin ima u kući a kako li bi ja grešnik izašao na kraj sa svetskim jezikom, koji se u usmenoj literaturi naziva „zli jezici“.
Znate li vi, šta su to „zli jezici“? Ako ne znate a vi ćutite gde ste da ste i ne javljajte se živi, kako ne bi saznali šta je to. Ako ste baš radoznali kazaću vam ja: to su oni teški vodenički žrvnjevi među koje se spusti čisto pšenično zrno, pa kad kroz njih prođe a od zrna ni traga ni glasa, kao da ga nikad nije ni bilo.
Među te žrvnjeve može zapasti i ko hoće i ko neće. Ne zavisi to od vas da pođete ili ne pođete tamo.
Eto ja znam jednu gospođicu, bila je činovničić, koju su „zli jezici“ upropastili.
Zvala se gospođica Persa a i sad se tako zove. Bila je lepo, pitomo, skromno devojče. Išla je uvek na svoju dužnost oborenih očiju, nikad se nije ni za kim okretala, i ako se mnogi za njom okrenuo jer — rekao sam vam već — bila je lepuškasta.
E pa vidite njenu su sudbinu sa svim izmenili „zli jezici“, ona je pala među one žrvnjeve.
Prvo što su joj „zli jezici“ izneli, bilo je da se zaljubila. Nije joj ni u snu tako što palo, ali to „zli jezici“ ne pitaju. Izneli su joj da se zaljubila u gospodina Peru, po zanimanju naslednika.
Ne treba da vas iznenadi to, što ja za gospodina Peru kažem da je naslednik po zanimanju. Kod nas u Srbiji, to je faktički jedna vrsta zanimanja. Čim umre otac pa ostavi veliko imanje, sin napusti službu ili posao i oda se — nasljedstvu. Drugim rečima nasljedstvo mu postane jedino zanimanje. Kad nestane nasljedstva, prestaje i njegovo zanimanje.
Takav je dakle bio i gospodin Pera zbog kojega su gospođicu Persu „zli jezici“ uzeli na zub.
„Zli jezici“ nemaju običaj samo jedan put da kažu zlu reč. Kad bi tako bilo, lako bi bilo s njima izaći na kraj, ali oni kad nešto kažu, ponavljaju to neprestano dok god ne ubede svet da je tako. Biva često puta da i sam onaj koga ogovaraju „zli jezici“ počne na kraju krajeva da veruje da je tako. Tako se desilo i sa gospođicom Persom. Toliko su joj dosadili time, da je na kraju krajeva i sama poverovala da je zaljubljena u gospodina Peru, pa je morala najzad i da se zaljubi samo da bi jedan put presekla dalji razgovor o njoj.
Jest, al’ „zli jezici“ kad ščepaju koga, ne puštaju ga lako. Taman je gospođica Persa mislila da je zapušila svetu usta, a ono „zli jezici“ iznesoše kako se ona sastaje sa gospodinom Perom i to da se sastaje na jednom dosta nezgodnom mestu. Opirala se tome, opirala, pa najzad da bi zapušila svetu usta, šta je drugo mogla nego odista se i sastane sa gospodin Perom i to baš na tome nezgodnome mestu koje su joj sami „zli jezici“ označili.
„Baš ću da vidim šta će sad da kaže svet!“ uzviknula je gospođica Persa, čim se vratila sa prvog sastanka.
Ali „zli jezici“ ne miruju. Ne prođe malo vremena, a „zli jezici“ iznesoše da su gospođica Persi otešnjale haljine. E sad je trebalo i tu zapušiti svetu usta a to je gospođica mogla postići samo time što je — popustila haljine.
Najzad „zli jezici“ ne zaustave se ni na tome. Iznesu joj nešto još gore, iznesu joj kako su opazili da joj često dolazi u pohode babica. E to je bilo i suviše! Kako će tu zapušiti svetu usta. Mislila se i mislila šta će i kako će, pa najzad smisli da uzinat svetu odista pozove babicu. Pa je tako i učinila.
E sad, šta dalje da vam pričam. Vi znate šta je dalje bilo. Morala je i do kraja da učini što su „zli jezici“ izneli.
Morala je, drukče se nije mogla „zlih jezika“ spasti, a kad je učinila sve što su „zli jezici“ rekli, tada su prestali da govore o njoj, nisu imali šta više da kažu.
Eto, sad ćete i sami priznati: da su „zli jezici“ oni teški vodenički žrvnjevi među koje se spusti čisto pšenično zrno pa kad kroz njih prođe a od zrna ni traga ni glasa, kao da ga nikad nije ni bilo.
Eto i gospođica Persa je bila čisto vodeničko zrno, pa kad je prošla kroz „zle jezike“ a ono od nje postala — dva zrna.